Vizure u nestajanju

17.06.2014. | 19:00

U utorak, 17.juna u 19h
Otvaranje izložbe fotografija „Vizure u nestajanju“ (povijest duge do/trajalosti grada)
Autorica koncepta / kustoskinja: Paola Orlić
Fotografi: Sandra Vitaljić, Hassan Abdelghani, Igor Zirojević, Goran Legović, Bojan Vojnović
Pisac grada: Dragan Velikić
Urednica ciklusa “Fotografija kao tekst prostora”/Likovni program CZKD 2014″
Ana Isaković
Izložbu će otvoriti Dragan Velikić i Paola Orlić, kustoskinja izložbe
20h
CZKD Bioskop: „Istra i mi-III DEO“
Gost-urednik: Nikola Lorencin
Film iznenađenja

Izložba fotografija «Gradske vizure u nestajanju» počiva na ideji pripovijedanja o nestajanju prostora, povijesti duge (do)trajalosti Grada i kategoriji sjećanja na njega kao niz prizora- faseta Barthesovskog «Punctuma» koji nas ubada, reže i sasvim osobno tiče.
Formom nalik na glazbenu partituru komornog orkestra, «Vizure u nestajanju» koncipirane su kao galerijsko događanje u kojem pet optika umjetnika (objektiva fotografa) uprizoruje solo dionicu- svojevrsni recitativ specijalnog gosta galerije – Pisca grada.
Tragajući za vizurama kvartova, ulica, zgrada, parkova ili kupališta u nestajanju (nekada na rubu žanra od krajolika, vedute do minijature tražeći i opće i ono fragmentarno, partikularno poput sasvim određene štukaturne dekoracije pojedine fasade, napukline stepeništa kupališta, ili natpisa koji su jednom nešto bitno označavali/ saopćavali), umjetnici slijede krhke obrise koji iščezavaju u slojevima kolektivnog i individualnog zaborava. Tražeći sebe -subjektivnu fasetu mikropovijesti, vlastiti tzv. «drugi punctum» (emfazu noema «to je bilo»), u vizurama koje nestaju, a koje otimaju od procesa nestajanja, otkrivat će se (novo)nastale vizure u sebi. Istražujući kategoriju nestajanja, otkrivat će dimenziju nastajanja.
Pisac Grada o tome će pripovijedati.
Parafrazirajući Georgesa Pereca koji je o prostoru razmišljao kao nečemu «što se topi poput pijeska koji sipi kroz prste dok ga vrijeme odnosi ostavljajući bezoblične dronjke», koncept izložbe «Gradske vizure u nestajanju» počiva na oživljavanju slojeva grada kroz rakurs rukopisa Pisca na tragu «pokušaja očuvanja ili održavanja na životu: nekoliko mrvica oteti praznini koja se širi, ostaviti ponegdje pokoju brazdu, trag, pečat ili neki znak».
Bile to vizure nikad dovršene/ ostvarene arhitektonske vizije dokova Valelunge ing. Viktora Von Domaševskog (Dosje Domaševski 2003), paukova struktura stare jezgre grada i De Villeova utvrda tzv. Kaštel (Via Pula 1988), kulturni centri napučenih kinodvorana Kina Beograd, Zagreb, Partizan, terasa doma Armije, Sveučilišna biblioteka, Vile Verude, gradski trgovi i parkovi (Danteov trg 1997), posljednji pisoari, kupališta Stoja, Valsalina, Valkana (Severni zid 1998) Mornaričko groblje i Monte Ghiro (Astragan 1991) – sve redom punctumi piščeva opusa- mjesta na razmeđi nekog slavnijeg bivstvovanja jučer i nestajanja sutra, sve su to obrisi grada koje ovom izložbom umjetnici objektivom otimaju od polaganog ali sigurnog memorijskog rasapa i dokinuća. Iako se čini da svaka fotografija svojom nepomičnom uhvaćenošću i fiksiranošću u dijelić trenutka možda upravo dovršava njihovo trajanje, otkida od vremena privodeći ih svome kraju, «kao da lomi sasušene grančice prošlosti / neostvarene budućnosti», ove umjetničke vizure, sasvim suprotno, postaju izvor oživljavanja zaboravljenog sjećanja. Sjećanja na koje smo usput zaboravili, ne znamo ili naprosto ne marimo da ga posjedujemo jer se pozicija u vremenskom kontinuumu izvrnula budući da vizure bivaju sjećanja koja posjeduju nas. Svaka fotografija «vizure u nestajanju» postaje tako mjesto rođenja njena produljenog života «u ponovnom nastajanju».
Izložba koja iz nekoliko različitih umjetničkih optika problematizira temu memorijskog utrnuća i fenomena nestajanja nekadašnjih prominentnih prostora Grada u procesu sveopćeg entropijskog rasapa, međutim, ne donosi samo hladno faktografsko bilježenje ruiniranih i napuštenih mjesta koji tiho žive svoju dotrajalost, nego praćena pripovijedanjem Pisca i njegovim interpretativnim diskursom, iscrtava nove obrise punctuma Grada koji nas je oblikovao i zauvijek odredio. Pisac- arhivar i dešifrant njegovih slojeva na tranzitnim točkama aktivnog nestajanja pripovjedati će o važnosti kategorije (pri)sjećanja.
“Vremenom će zaboraviti fizionomije koje su naseljavale bivši kraj: trafikante, prodavačice, barmene, šetače u parku, vlasnike zanatskih radnji. Iščeznuće fasade, udubljenja na pločniku, drveni izlozi. Stare navike ostavljaju ožiljke. Trebalo je disati punim plućima, ne prepuštati se lošim emocijama, jer pesak curi neaustavljivo. I kako se može biti srećniji sutra, na putu kraćem za jedan dan? Prazni časovi, u kafeu u kojem je uskladišteno hiljade popodneva, kriju roman koji nikada neće biti napisan.”
Dragan Velikić, Dosje Domaševski 2003.

Podrška ciklusu

Slični članci

Loading...