stav

Berlin-Užice

Autor: Borka Pavićević
23.06.2014.

I ja sam bila u Berlinu, gotovo čitave protekle nedelje. Gete institut je, naime, sakupio pozorišne ljude, veoma mlade, da u povodu izvođenja predstave „Bojno polje sećanja“ u Hau teatru (Hebell am Ufer), u režiji Hansa Vernera Krojcingera i Regine Dura, budu u Berlinu u intenzivnom jurišu na pozorišta, njihove uprave, da ih sagledaju iznutra – od scena do načina finansiranja: Deuckes Teatar, Maxim Gorki Teatar, Hebbel, koji je bio i neka vrsta domaćina, stecišta i pribežišta i, naravno, Volksbuhe, na Trgu Roza Luksemburg.

U Volksbuheu je poslednje večeri našeg avanturističkog putovanja po Berlinu počeo predstavu „Kockar“ Fjodora Dostojevskog u režiji Kastrofa u sedam časova, da bi je završio, sa publikom u transu, posle ponoći. Kakva pozorišna moć ovog ansambla, kakva suverenost, kakva kritičnost, kakvo skakanje u stomak ruskoj „duši“, liberalizmu, tranzicija, kondicija da se rasprave kontradikcije savremene Evrope, sve sa osvrtom na Las Vegasove kockarnice, fetiše, vlast novca. Rotacija u ovom teatru ima prečnik od osamnaest metara i pred vama se okreće savremeni svet sa svim svojim rekvizitarijem, nasleđenim i novim, i sa onima koji o njemu iznose svoje mišljenje izgovarajući deset šlajfni u jednom dahu, bez psihologije, izloženi i smeli u vlasti nad sobom, kao u nekoj vrsti borbe za svaku reč i svaki čin. Čuli smo da je Volksbine sto posto pokriven od države, a kada vidite šta rade za sve te pare, kažete – zaslužili su ih. Zgrada tog teatra u artedeko stilu, iz koga proističe i nešto šperovsko u docnija vremena, a onda ono imperijalno poput zdanja podignutih u Moskvi, pravo je mesto da se razmisli o svemu, a pogotovo o novoj borbi za resurse i za dominaciju nad istorijom, mrtvim i živim svetom.

Boris Buden je vodio razgovor o predstavi „Bojno polje sećanja“ koncentrisanu na Veliki rat. Pravo bojno polje jeste memorijalizacija evropske kulture, kojom se bavi i u knjizi „Uvod u prošlost“ sa Žilnikom, i u povodu knjige Darka Suvina „Samo jednom se ljubi, Radiografija SFR Jugoslavije“, u izdanju Roze Luksemburg, knjige koju gotovo niko ne prikazuje, a u njoj je prikazano sve, Buden kaže „Naprijed, sjećajući se“.

„Bojno polje sećanja“ je dokumentarna predstava koja istražuje, sa stanovišta Ransijevog „Učitelja neznalice“, Veliki rat, kontekst i tekst; glumci su svedoci istorije i njeni istraživači, pred nama je ponovo ploča Principu u čast koja se poklanja Hitleru četrdeset i prve, i koju Narodnooslobodilačka borba i Tito vraćaju na svoje mesto. I onda, onda smo ponovo u Sarajevu. U razgovoru nakon predstave činilo mi se važnim reći da bi i Evropa, a i Srbija i Hrvatska bolje stajali na svome mestu kada bi insistirale da se Bosna i Hercegovina odmah primi u Evropsku uniju.

Berlin je to mesto istovremenog napredovanja i sećanja. Neprekidne kritike i afirmacije, mišljenja i akcije.

„HAU“ je „teatarska platforma“ ne u projektima, već u praksi, u stvarnosti. To je zapravo jedan teatarski i intelektualni punkt, danonoćna radionica, od jednog Hebela ka drugom, prekrasnim dvorištima, tu se neprekidno plete i raspliće, misli, raspravlja i gleda. Taj prostor Jana Baškau, menadžer produkcije, i Ane Kinone, umetnička direktorica, skladaju na osnovi akcija i smisla umetničkog i političkog angažmana.

Čitavu ovu turu predvodila je Julijana Štegner, ona je „šefica“ Gete instituta u Atini, izazvala je pesničku zahvalnicu grčkog umetničkog para, pesnika Kostasa Gakisa i Eleni Eftimiu, beskrajno lepu i tužnu, baš grčku, pesmu o poplavama u Srbiji, Bosni i Hrvatskoj, spevanu na stihove Pabla Nerude (par blizak – kome drugom – Sirizi). Govorili su o solidarnosti u narodu kome ništa drugo nije preostalo i zato je tako snažno.

I Užice ima svoju Julijanu, Ane i Janu, to je Ružica Marjanović (jedna za tri!), profesorka književnosti, i građevinac, sve zna i o mostovima i o branama i o vodosnabdevanju, posebno užičkom, osnivač festivala „Na pola puta: književni šok“. Gledala sam je i slušala u dokumentarnom filmu o njoj. U intervjuu u „Vremenu“ ona govori: „Nastava književnosti u našim školama koncipirana je tako da mlade ljude udaljava jedne od drugih i da razvija svest u posebnosti etničkih grupacija kojoj učenici pripadaju.“

Slušala sam mnogo o Ružici, ali sam u Užicu videla učinak njenog rada na upravo takvom obrazovanju, nakon izvedbe predstave „Neprijatelj naroda“ Ibzena po Brehtu u režiji Zlatka Pakovića (CZKD), u Narodnom pozorištu. Ovo je gostovanje dogovoreno sa Ružicom upravo u trenucima sloma užičkog snabdevanja vodom, jer njegova je tema bila tako aktuelna, ali još važnija – poduka (Breht), dakle, sloboda dr Stokmana, koji javno progovara o zagađivanju vode u banji, po svaku cenu, i o obrazovanju (ne edukaciji) koje počiva na istini i nemanju. Većina učenika postavilo je u razgovoru posle predstave upravo ona pitanja koja postavlja i predstava. Kako da verujemo da smo mi ti koje smo čekali? Toj veri u sebe i prepoznavanju istine, u literaturi i životu, uči ih Ružica.

Na njen poziv, pre povratka u Beograd, bili smo u Užičkoj gimnaziji, u kojoj su se školovali Dimitrije Tucović, Dragiša Lapćević, Ljuba Davidović, Ljubomir Stojanović, Milkan Pećinar, Kirilo Savić (koji je u Rusiji onomadne, pre Velikog rata sazidao hiljade kilometara puteva, možda je i on inspiracija Ružičina, građevinac, graditelj).

Direktor gimnazije Živojin Pavlović govori o značaju srednjeg obrazovanja, o fundamentu izbora za budućnost, u ovoj gimnaziji pisci drže časove književnosti u saradnji sa profesorima kojih ima šest, i Ružica, naravno. Na zidu izvanredno sređene biblioteke, u kojoj zasedaju učenici – portreti Kiša, Pekića, Selimovića, Crnjanskog i, naravno, Ive Andrića.

U ovoj gimnaziji vlada intelektualna i prosvetarska atmosfera. Rekla bih to po miru i usredsređenosti i đaka i profesora, vidi se to na hodnicima i u susretima, u naslanjanju ruke na rame, i po osmesima. To je svet bez nasilja.

Nema nijedne biljke u hodnicima koja nije zelena, nema onih strašnih saksija sa po dva požutela patrljka. A onda je tu i čista, i za sve (ne zaključava se i ne deli se na onu za goste i onu za đake i studente) jedna od ključnih institucija našeg naroda, institucija toaleta, prvog uniseks toaleta u ovim našim krajevima, koji zaista blista. Prošle godine sredili smo tavane, kaže direktor u održavanom kabinetu u kome su se skupili i profesori i učenice sa dodatnim pitanjima o predstavi koju su gledali. Imaju problema sa sustanarstvom ekonomske škole, međutim, mesta ima i u vojnim zdanjima, koja „nisu više u funkciji vojske“.

Eto, to su oni koje smo čekali i koji su bjela lica sred Užica.

Još članaka

  • Support for the struggle against war and repression!

    Support for the struggle against war and repression!

    Support for the struggle against war and repression! For the collective Chto Delat, from the performance collective New People: Aleksandra Sekulić, Ana Isaković, Ana…

    23.03.2022.
  • In memorian – Marko Brecelj

    In memorian – Marko Brecelj

    Kantautor Marko Brecelj preminuo je jutros u 71. godini, javlja Radio Koper.  U svoj pedesetogodišnjem radu, ovaj umetnik je pomerao granice u muzici, performansu,…

    04.02.2022.
  • Zaustaviti agresiju Ruske Federacije na Ukrajinu

    Zaustaviti agresiju Ruske Federacije na Ukrajinu

    Organizacije okupljene oko Platforme Tri slobode oštro osuđuju agresiju Ruske Federacije na Ukrajinu i upozoravaju da je na delu flangratno kršenje normi međunarodnog prava.…

    03.03.2022.
Loading...