stav

Crvena jabuka

Autor: Borka Pavićević
22.11.2013.

Nije retko da vas prijatelji i poznanici pitaju: „Kako ideš na Kosovo?“ Ispred železničke stanice, malo levo, prema pošti 6, polaze autobusi raznih firmi, a može i kombi, razlike u ceni nema, hiljadu i dve stotine dinara, krenula sam koji minut posle šesnaest časova.

Kako je to bilo dan pred ponavljanje izbora u tri opštine, severno, “ na severu“, autobus je pun. Mislim da je to i zbog izbora, međutim, shvatam iz razgovora, a i iz odgovora na direktna pitanja, da većina ljudi ide na slavu Sv. Đorđa u Gračanicu.

Levo od mene sedi mlada žena koja inače zivi u Italiji, i mladić koji mi je rado pomogao oko operacija sa mobilnim telefonom, i oni razgovaraju, kako je put odmicao, sve intenzivnije. Prvi put čujem kako Vuk Branković zapravo nikad i nije bio izdajica, već su ga takvim načinili paraistoričari i propaganda. Eto, tako stoje stvari u novom kontekstu, ili u „novoj realnosti“.

U kojoj se kod Merdara prelazi veoma jednostavno i odmah, lične karte. Pre godinu dana bili su neopisivi redovi, a dešavalo se i da dođete „do“, ispuste vas, onda prelazite pešice, pa vas čekaju „tamo“, „tamo dole“.

Kod „Gorenja“ u Prištini čeka me Jeton Neziraj, pisac i glavni čovek „Qendra Miltimedia“ (multimedijalni centar), izdavač, bivši umetnički direktor Narodnog pozorišta u Prištini, čudo od čoveka, radimo zajedno već godinama, a njegove predstave i predstave Quendre „Newborn“ (zajednička produkcija) „Yue Madeleine Yue“, igrane su u CZKD-u, dok su koprodukcije sa Hartefakt fondom „Hipermnezija“ (Selma Spahić) i „Prst“ Doruntine Baše izvedene u Bitef teatru, i bile su događaj, sve u čemu Jeton učestvuje je događaj.

U Prištini sam zbog proba Jetonovog komada „Rušenje Ajfelovog tornja“, koga režira Bljerta Neziraj („You Madeleine You“), u produkciji „Quendre“ (kako samo Neziraj uspe da nađe novac za pozorište, što je ravno podvigu), premijera je 26. u Narodnom pozorištu, a biće igrana u CZKD-u 13. decembra.

Gledam probu u „Quendri“, i to su uspeli – da naprave svoje pozorište. Imponuje Bljerta, mlada i svima mila, a odlučna i uporna rediteljka. U stvari, na prvom sam progonu, i može da se misli struktura, koja je fragmentarna, odnosi između scena, te celina predstave. Zanimljivo, Bljerta uvodi novo. Ona, naime, „reže scene“, ali ih spaja svetlom, te tako sinkopira vreme i prostor. Odlučila se da radi „Rušenje Ajfelovog tornja“ kao analizu susreta kulturnih modela u Parizu, hrišćanskih i islamskih, a ne kao realističko zbivanje. Ajša, glavna junakinja, je ta koja iz rituala u ritual i iz događaja u događaj prolazi kroz promene, i sudeći u odnosu na konkretna zbivanja osvaja svoju slobodu. Probija se kroz predrasude i dogmu svake vrste u odnosu na stvarnost. Razgovaram sa Bljertom, ozbiljno obrazovanom i mladom, o slobodi i odgovornosti. Sloboda je možda i u odsustvu od javnosti, u radu koji nije neprekidno izložen, već se javlja kao rezultat, i javnosti kao odgovornosti i za druge, za zajednicu, kolektiv, zemlju. Svakako, sve to je i u vezi sa Ajšinim („Rušenje Ajfelovog tornja“) odlukama, preobraćenjima, i izborima. Ali je i u vezi sa nas dve, retko uzbudljivo autorefleksivno jutro u restoranu ispod uredništva „Koha Ditore“, gde smo ušle da se ogrejemo. Gejanje je, naime, u Prištini i Mitrovici sasvim retka pojava.

Sve što je privatno greje se, javni prostori su hladni.

Kad je o izborima reč (sutra, sad ili nikad), životnim, to jeste političkim, Jeton Neziraj „naređuje“ da se stvorim u južnom delu Mitrovice, gde „Quendra Multimedia“ i „Krokodil“ sa Vladimirom Arsenijevićem priređuju skup, književni „Do You Read me“.

Preko puta kulturnog centra u Mitrovici, kafana, starinska, heritidž (tako se to danas kaže), krcata unutra, a još više sveta napolju, ne puši se, gospodo, ni u jednom javnom objektu, kafani, kafiću, bilo gde unutra na celome Kosovu.

Učesnici programa – Dževdet Barjaj je stigao iz Meksika („Meksiko“, Barjaj, Arsenijević, kakav je to događaj bio, i jeste, ta zajednička knjiga ,“Rende“), Bekim Sejranovic, Ljuljeta Lešanaku, Haljilj Matoši, Vladimir Arsenijević. Gosti večeri su Miki Manojlović i Enver Petrovci, sa svim svojim simboličkim kapitalom, i Mima Simić „samo takva“ voditeljka sa Bekimom Lumijem, glumcem i rediteljem sjajne predstave „Krvava košulja“ (videla sam je u Muzeju grada Prištine, pre dve godine). Puno novinara i diplomatije, događaj je važan, sutra su izbori.

Dom kulture je ama baš totalno hladan i veliki, mermerni, nekadašnji. U njemu sam bila dve hiljade i druge, početak leta, i karavan „Žene Balkana prelaze granice“, veliki poduhvat prelaženja granica i bivanja na mestima traume, i u podeljenim gradovima („Transeuropen“ i Žislen Glason, i sve mi zajedno.) Izlazeći iz istog doma kulture pokušale smo da pređemo most, prešle smo i stale pred „čuvarkama i čuvarima“ mosta i ulaska u grad (Mitrovica, Sever). Ta se scena pamti, naravno, čitavog života. Vratile smo se.

„Da li me čitaš?“ imalo je svoga junaka (klimaks i katarzu) tim više što on niti se takvim predstavio, niti mu je to namera bila. Bio je to veliki trenutak Mikija Manojlovića. Činodejstvujući, iz situacije, zbilo se pročišćenje, po njegovoj meri.

Niti je hteo da recituje, niti da odgovara na sva ona „korisna pitanja“, ili svrhovita, u najboljim namerama, politička.

Njegov monolog nije bio iz drame, ili sa filma, uopšte nije postojao dok nije izgovoren. „Prolazio sam danas kroz severnu Mitrovicu, i svratio u jedan kafić, razgovarao sa mladim ljudima i oni su mi dali jedan poklon“.

(Izvlači iz džepa nešto i u svetlu, i u hladnoći, otire, glanca to i pokazuje crvenu jabuku).

Crvena jabuka. „I onda, rekao sam im da pođu sa mnom i dođu ovde, na ovo veče, i evo, oni su tu“.

Preko mosta.

(Aplauz)

U sitne sate vraćamo se kući, kod Nezirajevih. Sve uz put je izgrađeno. „Usputna naselja“ (za razliku od nekadašnjeg postojanja sela i grada) čine čitav prostor od Mitrovice do Prištine jednim gradom, prašina, cement i građevinski materijal nisu se još slegli, a kad će, teško je predvideti. „Čim ugrabim malo vremena, posadiću drvo ispred kuće“, kaže Jeton.

U nedelju proba je po prvi put na sceni Narodnog pozorišta, sve se događa u isto vreme, neumoljivo naravno, pred svojim definitivnim vidom. Plišane stolice, drvena vrata, čini se da je toplije nego u Mitrovici, ali samo se takvim čini, proba traje gotovo čitav dan.

A ispred pozorišta velika fontana. Izviru iz mermera vodoskoci crveni, ljubičasti, roze. Voda nestaje u kućama, ili dolazi „na smenu“, po naseljima i kvartovima, i dok na puš pauzi sa stepenica pozorišta gledamo vodoskok, neko reče što ne ponese četkicu za zube, na šta se jedna gospođa sa kučetom osvrnu i reče: „Nemojte tako, vode ima dovoljno, ona samo na mah i ponekad nestaje.“ Jeste, svi smo mi iz javnih prostora (za javne prostore), pozorišta i ulica, u Mitrovici, Prištini i Beogradu, lumpenproleteri.

Danas, 22.11.13.

Još članaka

  • Grand Prix 44. Salona arhitekture publikaciji “U potrazi za javnim interesom: dometi urbanizma”

    Grand Prix 44. Salona arhitekture publikaciji “U potrazi za javnim interesom: dometi urbanizma”

    Publikacija „U potrazi za javnim interesom: dometi urbanizma“ urednica dr Danijele Milovanović Rodić, Ljubice Slavković i dr Marije Marune nagrađena je na 44. Salonu…

    31.03.2022.
  • ZAUSTAVITI NASILJE POLICIJE NAD AKTIVISTIMA U MAJDANPEKU

    ZAUSTAVITI NASILJE POLICIJE NAD AKTIVISTIMA U MAJDANPEKU

    Beograd, 30.09.2022. Platforma Tri slobode ZAUSTAVITI NASILJE POLICIJE NAD AKTIVISTIMA U MAJDANPEKU Organizacije civilnog društva okupljene oko Platforme “Tri slobode” zahtevaju hitnu reakciju institucija…

    03.10.2022.
  • In Memoriam: Dubravka Ugrešić (1949-2023)

    In Memoriam: Dubravka Ugrešić (1949-2023)

    „Svojevremeno je Dubravka Ugrešić, jedna od pet „hrvatskih veštica“, devedesetih, na preispitivanje (omiljena reč kada je pozorište u pitanju, u tekstovima o pozorištu uporno…

    17.03.2023.
Loading...