stav

Borka Pavićević: Misliti i delati

Autor: Borka Pavićević, Novi Magazin
20.11.2014.

Kada bismo govorili o smrti, Jovan bi uvek rekao da se ne plaši, samo ponekad u snu. Užasavao se bola i nasilja. Samo da ne boli, i nije bolelo.

Bile smo do njega, Angelina Atlagić i ja, jedne nedelje, već je bila jesen, a ovde u CZKD na zidu su dve Jovanove fotografije, jesenje, staza na Novom groblju na kojoj nema nikog, i onda Jovan Ćirilov na stazi, išao je do Mire jednoga dana, a onda je zamolio nekoga da ga fotografiše. To je radio uverljivo, ljubazno i profesionalno: „Molim vas, hoćete li da nas slikate“. Stajale smo na vratima, što da ga budimo, bio je budan i mahnuo je, mahao je, shvatile smo. Putovao je.

Sto puta smo se dogovarali i nikada nismo napravili izložbu „Ja i moj idiot“, imala je to biti izložba Jovanovih fotografija, fotografija prizora celoga sveta i svih ljudi koje je video kao zanimljive, prijatelji i prolaznici, ljudi. Stalno je škljocao i treptao, kao subjekt i kao objekt.

Ali, dve predstave režirao je u CZKD-u, „Nedozvane“ Momčila Nastasijevića,( nikako nije uspevao da nadje reditelja tog komada dok je bio upravnik JDP-a,) a i „Gospodu Glembajeve“ Miroslava Krleže hteo je da postavi, „ali nije bilo vreme“, tada, te je u CZKD-u uradio „Izlet u Rusiju“ Krleže u Belovićevoj dramatizaciji. Kako je taj čin rediteljski držao i nekim delom kao omaž Beloviću, nije se dao uveravati oko „prepravljanja“, ali oko svega drugog dao se uveravati. Tako je to bilo sa Jovanom, možeš pregovarati i sporiti se, a i posvađati ( bilo je žestokih trenutaka, misliš više ni progovoriti), ali do jedne tačke ili crte. Posle bilo kog urnebesanja, odmah bi se javio i rekao da možda nije u pravu, ali svejedno bilo je uzbudljivo.

I nemamo šta da se izvinjavamo. Nije voleo „naknadnu pamet“. Da, neka je tako bilo. Bilo. Bilo.

Sada ovde čitam poziv za „centralnu gradsku komemoraciju“ i mislim kako bi i na to rekao „Pusti, hajde molim te, ima važnijih stvari.“

Savršeno je znao da uspostavi mentalni red, da odvoji važno od nevažnog, da to tako presloži, kombinuje, napiše u one njegove podeoke po danima, nigde nije išao bez tog tabularijuma u kojem je uredno zapisivao (imao je baš lep rukopis, mnogo je to voleo, da lepo i čitko napiše, i potpuno bi podivljao kada bi video neku moju žvrljotinu, kako si to tako napisala, lepo napiši). Onda bi uradio sve po redu, kako je napisao. Nikada nije kasnio.

Neprekidno je radio, baš tako. „Pišem člankove“(„Jovane, šta radite“) „Jesi li videla, molim te.“ Videla sam.

Čitavog života sam mu govorila vi, a on meni ti. Tako smo se upoznali, tako je ostalo.

Ostalo.

„Ostalo je ćutanje“, uvek ga je nerviralo kada bi na kraju „Hamleta“ ispalo da je ostalo ćutanje, a ne da je sve ostalo, sem toga, sem kraja, ćutanje. “But the rest is silence.“

Kada bismo govorili o smrti, Jovan bi uvek rekao da se ne plaši, samo ponekad u snu. Užasavao se bola i nasilja. Samo da ne boli, i nije bolelo.

Sve drugo je često bolelo, i sve je to umeo da podnese, obradi, pretvori u drugu formu, u prozu, esej, pesmu. Zato što je sve umeo da uradi, zato što nije stenjao, nije nosio „breme“, zato ga često nisu shvatali dovoljno ozbiljno. Mislili su da je kod Jovana sve to tako dato, da on to prosto ima, da su mu sva znanja i svi darovi povereni na čuvanje.

I ništa nije čuvao. Bio je neosetljiv na predmetne vrednosti, na vlasništvo, na imanja i na nemanja. Sa radošću je prenosio to što zna. Tek posle mi je postajalo jasno koliko je strpljenje imao da ponešto objasni ko zna koji put, da odvede na mesto na kojem je bio sto puta, ali će ići i pokazati i tebi ono čemu se divi.

Jovan je imao tako retku osobinu da se divi lepom, moralnom, pametnom, hrabrom, da gleda oko sebe raširenih očiju, da sluša. Svi su ljudi u njegovoj interpretaciji bili bolji, mnogo, mnogo je trebalo da bi on rekao nešto zbog čega bi se odmah pokajao.

Gledam sada njegove fotografije, odnekud je izronio i gleda otvoreno, upitno i spremno, pravi Jovan.

Koliko je puta bilo tako nepodnošljivo na Bitefu, da li su u predstavi bili goli, ili nekoga polivali, ili psovali, ili „bili nepristojni“, da bi se Jovan namah zatvarao dok mu ne dosadi, a to je bilo brzo. Zanimljivo je da su mnogi od onih koji su mislili da je Bitef „prodaja muda za bubrege“, postali devedesetih veliki nacionalisti. Znao je Jovan cenu odbitka od modernosti. Ako je iko znao da prepozna provincijalnost, uskogrudost, ksenofobiju, rasizam, to je bio Jovan, samo za sve to nije imao gotova rešenja, ukratko, uvek je tražio rešenje kojim će obuhvatiti i odagnati i zlo. Ili, birao je šta je vredno i šta prvenstveno i po njegovom mišljenju treba da postoji.

„Treći susret sa Sartrom” bio je ostvarenje sreće jednog mladog sledbenika egzistencijalizma. Sreo sam svog učitelja , inspiratora, moralnu vertikalu koja me je naučila kako da se postavim u teškim moralnim nedoumicama. Moram priznati, do dana današnjeg. Sve što u etičkom pogledu proizilazi iz poznate Sartrove maksime da „egzistencija prethodi esenciji“, prihvatio sam kao svoj kredo i rukovođenje za akciju. („Filozof, tvorac epohe – Žan Pol Sartr, „Svi moji savremenici“, Jovan Ćirilov)

Kredo i rukovođenje za akciju.

Samo što bih ja sada rađe da esencija prethodi egzistenciji, te da je čovek, pa i Jovan Ćirilov, nešto manje smrtniji nego što to jeste, i to kao rukovođenje za akciju.

Taj spoj, ili prožetost mišljenja i delanja, to jeste Jovan Ćirilov.

Preuzeto iz Novog Magazina.

Još članaka

Loading...