stav

Istina i uznemirenje

Autor: Centar za kulturnu dekontaminaciju
05.05.2014.

Tribina „Istina i uznemirenje“ u okviru izložbe „Katedralni enterijeri Katedrale Svetog Tripuna“

15. jun 2002.

Učesnici:

dr Milka Čanak

don Branko Sbutega

dr Mirko Đorđević

Borka Pavićević

 

 

BORKA PAVIĆEVIĆ:

 

Svaka vam čast što ste došli, pogotovo što je proba ovog spektakla trajala jutros do pola šest, tako da nas ima puno neispavanih, potpuno.

Na inicijativu Mirjane Miočinović, koja već duže vremena govori o ovim fotografijama koje vidite na zidovima, a to su fotografije (izvinite što čitam, da nešto sad ne ispustim) Srećka Krasnog, Stevana Kordića i Dragana Babovića, fotografisana, restaurirana Katedrala Sv. Tripuna u Kotoru, čiji je prvi čovek don Branko Zbutega. Ja bih molila gospođu koja je vodila ove radove, profesora Univerziteta gospođu Milku Čanak da nam kaže nešto o ovome izvanrednom postupku koji je kao tako uspešan redak za našu sredinu. Ja sam to videla uživo, pre tri-četiri dana, i zaista deluje fascinantno. Gospođa Milka će vam reći u čemu se sastoji jedan ovakav posao, a onda ćemo zamoliti dr Branka Zbutegu i dona da otvori ovu izložbu.

Da kažem samo protokol: potom ćete moći nešto da popijete napolju jer je vruće, a onda u osam sati, nismo hteli da pustimo Don Branka da ode iz Beograda i u ovom verbalnom delu, a ne samo u vizuelnom. Šteta što nemamo orgulje pa da čujemo još jedno njegovo čudesno lice, imaćemo razgovor koji se zove “Istina i uznemirenje”. Ako ste to videli u novinama, dužna sam da kažem da je ovo “Uznemirenje” citat našeg dragog prijatelja, sociologa iz Zagreba Žarka Puhovskog, jer mislim da je jako važno da se tim rečima kao što su katarza, suočenje, pomirenje, da jedan potpuno drugi sadržaj, tj. da jednoj temi koja je ili prognana ili uvedena u modu na sto načina, damo neki pravni i pravi sadržaj.

 

PROF. MILKA ČANAK:

 

Poštovani skupe, neću vam govoriti o restauraciji. Moja želja je bila da iskoristim upravo ovu priliku i da govorim o kotorskoj katedrali Sv. Tripuna kao inspiraciji umetnika.

Velika graditeljska i umetnička dela bez prekida su budila divljenje i podsticala podržavanja ili su njima bile posvećene poznije umetničke tvorevine. Naročito ako su ujedno bila značajna kultna središta poput kotorske katedrale Sv. Tripuna koja čuva deo moštiju svetitelja u čiju je slavu podignuta. Prva velika romanička crkva na istočno- jadranskom prostoru, Kotorska katedrala je podignuta u vreme naročitog poštovanja svetačkih relikvija i svojevrsnog istorizma. Tada je negovano tradicionalno graditeljstvo i istraživana istorija grada i dokazivana njegova starina, zajedno sa obelodanjivanjem životopisa njegovih značajnih žitelja.

 

U vreme građenja katedrale bili su već napisani tzv. Andreacijeva povelja, posvećena uglednom kotorskom plemiću iz IX veka i spis o prenosu moštiju Sv. Tripuna, kojima je posle bila obeležena celokupna istorija grada Kotora. Još više nego ta dva literarna izvora, nju je obeležila sama katedrala, poštovana i to ne samo u okvirima grada u kojem je podignuta, već i na širem području na koji se prostirao njen verski ili umetnički uticaj.

Pomišljalo se da je sa svoja dva zvonika na pročelju poslužila kao uzor Nemanjinoj zadužbini Sv. Georgija u Rasu, to se možda i nije slučilo, ali svakako je njena arhitektura i skulpturalna obrada sekundarnih arhitektonskih delova imala odraza na uvećavanje nekih segmenata raških crkava tokom dugog vremena njihovog građenja.

 

Na katedrali je, naime, prvi put na istočno-jadranskom prostoru zastupljena romanička monumentalna arhitektonska plastika, kojom su ukrašeni svi ključni prozorski otvori i portali. Bogatstvu njene skulptularne obrade doprinosili su i bogato ukrašeni antički korinski kapiteli koji su zajedno sa bazama i stavrima stubova doneti sa neke antičke ili hrišćanske građevine. Zato njena upečatljivost nije ostala neprimećena. Na oltarskoj apsidi studeničke Bogorodičine crkve otvoren je trodelni prozor romaničke spoljne obrade, za koji je podstrek mogao doći samo iz Kotora, jer drugde na tom delu romaničkih crkvenih građevina nije bilo uobičajeno otvaranje trifora, pa je tim izvesnija veza kotorske oltarske trifore iz šezdesetih godina XII veka i studeničke isklesane i ugrađene tri decenije kasnije.

Na ta dva skulpturalno obrađena prozora nisu, međutim, istovetno obrađeni ornamenti na njihovim okvirima, ali nedavno su pronađeni ulomci bifora sa pročelja Kotorske katedrale, koji pokazuju istu klesarsku obradu i izbor motiva kao na nekim okvirima studeničke Bogorodičine crkve, što njihove uzajamne veze čini izvesnijim.

 

Kotorska katedrala posle toga nije prestala da nadahnjuje srednjovekovne raške neimare i skulptore. Zaključujući po tektonici nekih kapitela u crkvi manastira Graca iz sedamdesetih godina XIII veka i na znatno kasnijem katolikonu manastira Resave i po ornamentima na njima, njihovim klesarima bili su poznati ukrasi na kapitelima trifora, na galeriji Kotorske katedrale, od kojih su neke podražavali. Odabrali su pri tome kao uzore primerke koji se harmonično povezuju sa skulpturalnom dekoracijom drugačijega stila, gotičkog u Gracu, a u Resavi sa svojstvenim moravskim ornamentima. Time su pružili dokaze o svojoj rafinovanosti, ali i o poreklu, jednako kao što su potvrdili snažno dejstvo velikog kotorskog uzora.

 

Ali najviše se odjek arhitekture i strukturnog sistema Kotorske katedrale ispoljio na Sabornoj crkvi Hristovog vaznesenja manastira Dečana. Njen protomajstor i sam iz krajeva grada Kotora, kako je zabeležio na nadvratniku južnog portala Dečanske crkve, poneo je u svesti sliku najznamenitije sakralne građevine grada iz kojeg je vodio poreklo. To se ispoljilo u načinu obličavanja osnovnih volumena dečanskoga hrama, u koncepciji njegove osnove, u obliku bazilike vizantijsko-lombardskog tipa kao u Kotoru, a sličnost između ta dva hrama ispoljila se i na mnogobrojnim pojedinostima.

 

Svaka od tih velikih graditeljskih tvorevina dokaz je samosvojnosti, ali i prožimanja kultura iz različitih umetničkih područja. Tako su svojevremeno upečatljiva prostorna rešenja vizantijskih crkava upisanog krsta i napredni strukturni sistem lombardskih crkava, katedrala, našli odraza u koncepciji kotorskog Sv. Tripuna. Sjedinjeni u velelepnoj Kotorskoj katedrali nisu prestali da nadahnjuju stvaraoce različitih umetničkih vrsta.

 

Poštovana tokom svoje cele dramatične istorije, Kotorska katedrala je prikazivana na mnogim likovnim predstavama grada Kotora kao njegovo najbitnije znamenje. Na srebrnoj pali iz XV veka ili rekvijaru iz narednoga stoleća, a prikazana je i na svim predstavama Sv. Tripuna u sklopu grada čiji je model u svečevim rukama, kao i na brojnim potonjim prikazima veduta grada. Postala je likovna inspiracija, jednako kao i svetitelj kojem je posvećena, brojnim savremenim slikarskim i vajarskim ostvarenjima. Njena arhitektura i umetničke vrednosti podsticale su i restauratore da istraju u obnovi i predstavljanju njene najznačajnije romaničke etape, čime su joj vratili lepotu koja je podstakla i vrsne snimatelje Srećka Krasnog, Stevana Kordića i Dragana Babovića da svojim kamerama obeleže i zabeleže njenu lepotu i upečatljivost. (Aplauz)

 

DON BRANKO ZBUTEGA: Nedavno, prije sedam-osam dana, ovo je scena koju smo doživeli u Kotoru. Veče, kao iz “Amarkorda” jedan brod, ogroman, luksuzni, brod iz snova, kakvog ni ja zaista nisam vidio da je uplovio, da ili ne i pristao uz kotorsku rivu, stigao, a s broda silaze velikodostojnici, kardinali, episkopi, nobelovci, rektori, šefovi katedra, sve lijepo obučeno, sve dostojno izgleda, i na kraju i sam vaseljenski patrijarh, vjerovali ili ne. Dakle, nama je danas to tek lako povjerovati, jer u globalnom svijetu, kakav jeste, ne znaš više ni ko se krije ispod farmerica, a ponekad ni ispod mantije. Sve je moguće. Ali izgledalo je to kao jedan segment zaista felinijanske priče. I onda, Kotorska katedrala, zvoni pet zvona s katedrale, zvone četiri zvona sa pravoslavne crkve Sv. Nikole, zvone tri zvona sa crkve u brdu, Gospod zdravlja, zvone i druga zvona. Zvoni jedno 15 zvona, kako je red i prilika. I onda katedrala, noć je, osam i po, devet sati čak navečer, čuju se orgulje, otvorena velika vrata, svijetlost, ulaze kardinali, ulazi patrijarh, narod neki stoji, tamo se nešto govori, prijatno, lijepo, pametno. Sve to traje 15-20 minuta, svijetle se srebra, okovane mošti i svi su poslije izašli, zatvorila su se vrata. I prošao je jedan dan u 850 godina. Mnogi su bitni. Sledeće jutro već su stizali i novoriš iz Moskve u kratkim pantalonama, i neki iz Tel Aviva koji su u Dubrovniku na kratko. I tako, prošli i oni. Oni nisu znali da je prije njih prošao Vaseljenski patrijarh, a ni on nije znao da će oni sljedećeg dana. To je ono “Dnevnik jedne katedrale”.

 

Vidite, u dnevniku bilo koje katedrale svijeta, ima puno ovakvih momenata. Zato katedrale i jesu katedrale. I još uvijek neke se drže i održavaju, a neke su tek samo mjesto pobožnog turističkog hodočašća između dva kupanja, ili posle obilatog ručka. No, katedrale su samo ona mjesta gdje se život celebrira u svom intenzitetu i u svojim varijacijama. Katedrala u svom konceptu nije jedan oblik, nego jedan sadržaj. Zato ih ima malih i velikih, raskošnih i skromnih. Ima ih starih i manje starih. Ali ono što ih spaja, to je upravo to, da je to mjesto konvergencije silnica života.

 

Naravno, u jednom globaliziranom svijetu, ne bih se, zaista ne bih se usudio reći razduhovljenom, ali globaliziranom u kojem se duh prelio konačno iz katedrala i u kafiće, diskoteke i na tržnice, katedrale su pomalo podijelile svoje funkcije sa nekim drugim prostorima koje izgledaju i manje značajno, i manje sveto. Ali, opet, svi ti prostori koji katedralama kao mjestu i centru oko kojega se okuplja suštinski duh, katedralama koje de facto znače hram, ne hramovi, nego hram, kao onom mjestu koje i u doba kada se nije hrišćanstvo još ni porodilo na ovim mediteranskim obalama, pa su se ipak svi civilizacijski momenti oko mediterana okupljali de facto oko hrama. Sjetite se Atene, Agora, mjestu svetom, oko kojega se razvija grad, polis, kultura, sjetite se Rima, Kapitola, da ne idemo dalje. A mogli bi bilo koji grad antički da potražimo u povijesti, pa ćemo vidjeti da svaki, čak i u civilizacijama koje nemaju nikakve veze ni sa azijskim, europskim poput, na primer civilizacija Inka, Acteka, Maja, da vidimo da zapravo mjesto oko kojega se čovjek okuplja kao civilizacijsko biće, jeste ipak mjesto koje je označeno nekim hramom. Znači, nečim što prezentira ljudski duh i ljudsku vertikalu.

 

Dobro, da bi iza ovoga uvoda u kojem želim da kažem što još uvijek jedna katedrala znači za civilizaciju, ne samo europsku, nego općenito, dakle mjesto hrama, mjesto gdje se celebrira ljudska vertikala, nije ni slučajno da su ipak možda najljepša svjedočanstva svih civilizacija bila baš takva mjesta – ti hramovi, te katedrale. Ta mjesta koja u pragmatskom duhu izgledaju tako nepotrebna, a koja u realnom duhu su jedina moguća. I vidite, upravo u prepoznavanju te mogućnosti, pa i u zaboravu, sudbina Kotorske katedrale je bila sretna. Sretna i u najsretnijim vremenima, i u ovom, ne najsretnijem vremenu, ipak sretna sudbina katedrale. Ah, rekao bih, bar katedrale, kad ne i ljudi. A konačno, ako je katedrali sretna sudbina, možda će valjda i čovjeku. Kad ne bi bilo tog obećanja da možda neke nade dolaze iz materija, a ne iz uvijek iz duha, mnogi bi od nas odavno potonuli. Dakle, Kotorska katedrala je doživjela sreću u jednoj velikoj, objektivnoj materijalnoj nesreći. 1979. godine desio se jedan potres koji je nju zaobišao, ali joj dao šansu da u okviru onih grdnih planova obnove spomenika kulture Bokokotorskog zaliva, koji se nije desio, da se desi obnova, istraživanje i prevrtanje utrobe jednog spomenika koji je zagrlio, eto, takvih dana, ne baš tako značajnih i sa tako uzvišenom posjetom kao što je bila Vaseljenskog patrijarha, ali 850 godina vidjela je i kraljeva, i careva, i lijepih gospođa, i očajnih gospođa, i krasnih momaka, i grdnih staraca. Šta se sve ne vidi kroz 850 godina jedne intenzivne istorije.

 

Dakle, ta katedrala imala je jednu sreću. I imala je sreću da je moglo da se pristupi njenom istraživanju. Imala je jednu drugu sreću, da se to istraživanje nastavilo na jedan veliki kulturni interes. I taj kulturni interes ima veliku vezu sa gradom Beogradom, zato što je u ovom prostoru bilo nekoliko ljudi tokom XX stoljeća, koji su pokazivali osobiti interes za Kotorsku katedralu i doprineli da to istraživanje, kad se već otvorilo, bude lakše. Ja ću spomenuti memorijski i vremenski najbliža, a bilo ih je nešto više, počevši od gospođe Milke Čanak-Medić, koja je na kraju doživjela i lijepu i tešku, a i časnu dužnost, da bude konačno ona koja će odgovarati pred onima ispred nje, pa i mnogima iza nje, za sve ono što se desilo tokom tih istraživanja, koja je okupila i tuđa znanja, ugradila svoja i omogućila nekim drugim generacijama da imaju nova o tom prostoru i, o tim vremenima i o toj sudbini, koja se zove centar konvergencije duha u gradu Kotoru. I tako, sjetio bih se još pokojnog akademika Voje Đurića, koji je bio sigurno jedan od spiritus movensa u intelektualnom, u duhovnom, pa ako hoćete i u emocionalnom smislu te obnove, ne samo katedrale nego mnogih kotorskih spomenika, i da se prisjetim, Bogu hvala, još uvjek živog profesora akademika, dr Voja Koraća. Dakle, svi oni su omogućili da mi danas imamo jedan prostor koji može da se poda znatiželjnom oku kamere. Kamere fotografske, koju nipošto nećemo, a što svjedoči ova izložba, označiti kao instrument dokumentacije, nego kao instrument kreacije.

 

Dakle, Kotorska katedrala danas ovdje pred vama je u kreativnom uratku tri umjetnička fotografa, tri čovjeka vezana za prostor koji nisu svi iz toga prostora, što daje i drukčije poglede i baca drukčije poglede i drukčiju znatiželju iz svake kamere na njenu nutrinu. Ja se nadam, da i ovaj mali prolaz kroz ove slike koje su tek odsjaj jedne atmosfere i nekih oblika koje Kotorska katedrala posjeduje i ima, da će vam biti dovoljan da dio tog misterija koji uvijek svako mjesto gdje se ljudi sreću zadržava se i vama približi, i da vi koji možda nikad niste tamo bili i koji ste možda mnogo puta bili, nećete posle izložbe vizavi tog prostora i vizavi ovih činjenica otići sa manje ljubavi. Hvala. (Aplauz)

 

BORKA PAVIĆEVIĆ: Počinjemo u 8:00. Vodiće Mirko Đorđević.

 

STEVAN KORDIĆ: Možda nije uobičajeno da se autori oglašavaju u ovakvim prilikama. Ja se u svakom slučaju želim zahvaliti gospođi Mirjani Miočinović, koja je praktično bila naša veza sa Centrom za kulturnu dekontaminaciju i koja nam je omogućila ovu izložbu. Takođe zahvaljujem se svim ljudima iz CZKD-a koji su nam pomogli i ustupili ovaj predivan proctor, da bismo izložili slike iz naše katedrale i ja bih se prosto zahvalio samom gradu Kotoru i Sv. Tripunu i katedrali što su bili tako izvrsna prilika da se mi fotografi bavimo katedralom kao jednim predivnim ambijentom. Hvala. (Aplauz)

 

BORKA PAVIĆEVIĆ: Ja se tebi i kolegama puno zahvaljujem zato što mi držimo ovde da Centar i ovaj prostor ima neke veze sa tim.

 

MIRKO ĐORĐEVIĆ: … da li uz nju idu nekakvi predlozi, sve ćete razumeti sa istinom, u istini, na istini, preko istine i vrlo brzo se uvidelo da tu zapravo nikakvoga predloga i nema nego jednostavno rečeno, poznajte istinu i istina će vas osloboditi.

Istina na koju Isus ovde misli nije ni rasna ni nacionalna, ni partijsko politička, iako je u vremenu njegovom, kao što znate, bilo ljutih saveza, koalicija, političkih partija. Podsetiću vas samo na sadukeje i fariseje, i te su mu partijske borbe, kao što znate, i došle glave. Ali, zapazićete da u ovom jednostavnom iskazu, kad je podvukao reč istina, bez ikakvog atributa i predloga, Isus nije rekao čak ni – moja istina. Jednostavno je rečeno – istina.

Drugi momenat koji ovde pada u oči, ne morate se plašiti da ću vas ja daviti nekom legendom, jeste da se on ovde, Isus koji se uvek svima obraća sa Ti, i kome se svi obraćaju sa Ti, ovde koristi množinom. On to čini stoga što hoće iz ovog dijaloga, na ovom skupu, da izvuče ono što istina podrazumeva, a da bi bila shvaćena kao istina suočenje. Suočenje sa istinom, kao prvi strašan čin, suočenje sa pravom istinom, koja je u prvom momentu suočenja ružna kao novorođenče, ali je već nakon kratkog vremena radost velika i veličanstvena, jer nije obeležena nikakvim predznakom. To suočenje vezano je za drugi čin koji je takođe u ovom kratkom stihu naglašen, a to je pokajanje i kao što vidite, približavamo se temi našeg razgovora: ovde i sada nakon ove decenije ratnih mora je li uopšte moguće to suočenje, to pokajanje, je li uopšte moguća ta istina na koju Isus ukazuje bez atributa i bez predloga.

 

U prvome redu, a to je bit hrišćanstva, to suočenje je lični čin, ali ovo se mora iz mnoštva ličnih činova pretvoriti u kolektivni čin da bi bio delatan, što će reći da se sa istinom moraju suočiti nacionalne elite i institucije. To je ono što se u XIX veku kod Svetozara Markovića zove probuđeni delovi naroda i to je ono, to je drugo što ja hoću na početku ovih razgovora da naglasim, čega ovde i sada, nakon mračne Miloševićeve decenije, još uvek nema. Mi smo i danas zemlja kojoj je ovo o čemu se kod Jovana svedoči itekako potrebno, zemlja koja živi novu deceniju bez snage da se suoči sa istinom najneposrednije prošlosti, koja živi u senci Srebrenice, zemlja hladnjača, mrtvih putnika svuda oko nas, i nijedan se od tih mučnih problema koji se i na ličnom i na kolektivnom planu zapliću u tragični čin, neće razrešiti bez punog i pravog suočenja sa istinom, upravo onakvom kakvom je Jovan posvedočio da Hristos na nju upravo takvu misli.

 

Vi se sećate da nema tome davno kako je kod nas osnovana i državna Komisija za istinu i pomirenje, i kao što se sećate takođe, ona je nakon kratkog vremena zapravo prestala da postoji. Zapravo, ona još uvek formalno postoji, ali su je mnogi napustili, jer upravo sama komisija i inicijatori te ideje oko komisije nisu razrešili onu dilemu o kojoj sam ja u nekoliko reči bio slobodan da vam kažem na samome početku, pa se komisija pretvorila u traganje za istinom mojom, nacionalnom, hrvatskom, srpskom, ne znam već čijom, i od istine se brzo odustalo. Komisija se počela raspadati ili se počela baviti besmislenim, pa i sramnim preimenovanjem ulica, koje se zapravo pretvorilo u jedan skandal, a ne u potragu za istinom.

 

To suočenje koje je nužno da bi se do istine došlo, je zapravo suočenje sa činjenicama koje se moraju kritički preispitati i ako to ne učine ljudi individualno, i ako to ne učine institucije u tome društvu, vitalne institucije, neće biti nikakvoga, pa ni najmanjeg iskoraka. I to što takvog iskoraka, čak i najmanjeg nema još uvek, upravo je posledica toga da se nema smisla ni hrabrosti za čin suočenja, za čin pokajanja i za onaj put na kome se otkrivaju tajanstvene dimenzije praštanja i pomirenja. Zasad su vitalne ustanove još uvek mrtve i spavaju dubokim snom, i ni u crkvi, ni u akademiji, ni u satirskim udruženjima još nema traga nekakvog duhovnog buđenja i suočenja sa istinom. Ako nam je išta u ovim mučnim vremenima potrebno, to je upravo oslobađanje od tih bora prošlosti, od klišea mrtvih simbola koji su se bili obistinili u balkansku ratnu dramu koja je zaprepastila svet i koja je upravo sa svojim posledicama postala pretnja evropskoj civilizaciji. I stoga svaki razgovor o pomirenju, čini mi se, i da ne opterećujem previše vašu pažnju, mora i da počne i da se završi samim tim stavom prema istini. Odnosno, kad govorimo o istini, na koju, kakvu istinu mislimo i imamo li hrabrosti da na putu te istine bilo šta učinimo.

 

Enterijeri koji nas posmatraju sa zidova ove dvorane, koja nas vraćaju pod svodove katedrale, upravo su još jedno svedočanstvo o trajanju u vremenu te velike istine, sa kojom sam započeo onim citatom, i stoga je svaki razgovor ovde o istini i pomirenju, razgovor koji je nužna potreba, a on će biti neki razgovor u pravom smislu samo ako budemo imali hrabrosti da se izvan glosa akademskih diskursa, sasvim slobodno suočimo sa najneposrednijim činom zla, ne samo zla počinjenog nama, nego i zla koje smo i kao ljudi i kao narod počinili drugima. Hvala vam na pažnji za početak, pri čemu ne isključujem mogućnost da ću još koju reč i kasnije reći. (Aplauz)

 

DON BRANKO ZBUTEGA: Moram na uvodu da kažem da ne govorim ni pokriven ni svojim intelektualnim, ni svojim institucionalnim bekgraundom. Ni kao pismen, ni kao pop, nego jednostavno kao čovjek. Jer to je u inflaciji pozajmljivanja autoriteta vlastite riječi jedina pozicija iz koje se osjećam slobodnim da govorim. I mislim jedina koja je u zloupotrebi intelekta i bilo kojeg drugog autoriteta, pa čak i u poštenoj upotrebi, danas mi se čini jedino moguća. Ne samo vama, nego inače kad se o ovakvim temama govori. Dakle, bez ikakvog autoriteta koji nije utemeljen u mojoj psihologiji, u mom iskustvu i u mojoj sposobnosti promišljanja. I zato počinjem sasvim osobno, sasvim lično.

Ovdje među vama postoji jedna osoba meni draga, iz jednog starog prijateljstva, koja mi je svjedok ovim riječima, naravno ona će se prepoznati u ovim riječima, u ovom svjedočanstvu. To je bilo ne tako davno, a ipak tako davno u odnosu na bremenitost vremena koja nas udaljavaju od ovog trenutka, to je bilo pre 16-17 godina. Ja sam čekao taksi za povratak u Boku. Spavao sam u hotelu “Park” i čekao sam taksi u ulici, onda Maršala Tita, sad više ne znam ni kojem po redu preimenovanju svih srpskih vladara, da li Kralja Milana itd. Zbunjen sam, moram da kažem, novim oznakama istih ulica. I čekao sam ga u jednom novembarskom beogradskom jutru. Hladno je bilo, kuljao je gusti dim iz ugljenih peći, mirisalo je sve na nešto tužno i teško. Puno puta sam prolazio Beogradom kroz istu atmosferu, nimalo mi nije bila ni depresivna, ni odbijajuća. To jutro, kao da se otvorilo nešto u meni. A nije mi se otvorilo to jutro, jer već u tom trenutku šetajući Beogradom i susrećući ljude, osjetio sam da postoji neka promjena. Postoji nešto što se valja. Počevši od nekih šajkača u Knez Mihailovoj, koje su djelovale tako nevino, poput dragačevske trube, sa nekim ikonicama kojekakvih nekih tipova za koje se do juče nije čulo, pravedno ili nepravedno, svejedno, grozni, ratni, teški zločinci itd. Odjedanput, ulazi sve to kao neki folklor, a u ljudima u mentalnom sklopu, u diskursu u dijalogu doživljavam nešto što prije nisam doživljavao. Neću ni citirati šta.

 

Sve to što sam doživio složilo mi se to jutro u jednu kockicu koja je otprilike bila u tom tekstu: pozdravljao sam se sa tom prijateljskom osobom i rekao sam – nikad više se vratiti u Beograd neću. Ništa mi se nije dramatično desilo na ličnom planu, neka uvreda, ništa. Jednostavno, zgusnulo mi se. Rekao sam: ovo više nije isti grad, ovo nije ta atmosfera, ovdje ima nešto što ja ne prepoznajem i što čini ovaj prostor meni neprepoznatljivim i neprivlačnim. Reakcija osobe nije bila zašto, nego je rekla: to nije pravedno. Zašto? Pa dokle god postoji jedna osoba koja te voli u ovom prostoru, nemaš pravo da je se odrekneš.

 

Nije me, naravno, posle toga vraćalo samo to u ovaj prostor. Večeras me vratila ova ljubazna mogućnost i poziv da se jedna ovakva izložba, jedan ovakav susret omogući. Naime, vratio sam se i vraćao sam se iz onih istih razloga zbog kojih sam i prije toga. Nekad su to bile potrebe, nekad klinika, nekad studij, a nekad i ono što se zvalo energija jednog grada, atmosfera, duh. I sad, posle toliko godina, sjećajući se svojih prvih susreta od daleke 1958. pa do danas, moram da kažem da ništa od onog duha što je obećavalo, nije se ostvarilo. A sve iz ovog mračnog osjećanja tog novembarskog jutra, hladnog, gustog i ružnog, sve se desilo. I desilo se gore nego što sam mogao u tom svom predviđanju da osjetim. Nije se to desilo samo u ovom gradu, nego se desilo iz ovoga grada.

 

Desilo se i iz nekih drugih gradova, ali ja u tim drugim gradovima sad ne stojim, i tamo ne govorim, nego ovdje. Dakle, ne mislim da je to jedan ekskluzivitet. Mrak, pripada raznima. Seli se on sa jedne, na drugu, treću tačku svijeta. I ne mislim da je problem u tome što te mrak posjeti, mislim da je problem zato što na njega pristajemo. I ono što danas u Beogradu više ne doživljavam, ne doživljavam ga u toj atmosferi. Ja govorim o emocionalnom, nikako akademskom sudu, taman posla, ali doživljavam nešto drugo. Doživljavam pristanak pomirenjem sa proživljenim mrakom. I dokle god postoji pomirenje sa proživljenim mrakom, čak i pravdanje, jer mrak se ne pravda, on samo ima jedno svojstvo da bude mračno, tama ima samo svojstvo da je tama, a čovjek samo u odnosu na to svojstvo ima dvije mogućnosti, ili da upali nešto pa da nije tamno, ili da živi u tami.

 

I ono što mislim, doživljavam i osjećam i dalje na artikulaciji političkoj. Na primjer, da odmah pođem u prizemni komentar – sad, juče sam pročitao u izvještaju da je gospodin predsjednik Koštunica koji je, dozvolite i moj još uvijek predsjednik, tako da s punim legitimitetom građanina imam pravo da ga komentiram, ne kao gost u tuđoj kući, nego kao gost u zajedničkom domu, jer još uvijek je ovo i moj glavni grad dok se suprotno ne proklamira. Dakle, ja se u Beogradu ne osjećam nelegitimno na tuđoj teritoriji, iako nemam ništa protiv da postane. Ali nije problem da budeš na svojoj teritoriji, nego da budeš na prijateljskoj teritoriji. Dakle, svejedno mi je u kojem sam gradu. Je li on Rejkjavik – imaš prijatelje u Rejkjaviku, i to je moja teritorija. A ništa mi ne vrijedi ni da moj glavni grad bude Kotor, ako su mi neprijatelji u Kotoru, to više nije moja teritorija. Dakle, gospodin Koštunica je rekao da Srbi – što je rekao to Srbi, kad je već predsjednik Jugoslavije – mogao je dozvoliti da to neko drugi kaže za Srbiju, nije potrebna lustracija, jer da bi to otvaralo Pandorinu kutiju. Ma nije nego! Molim vas lijepo, to je otprilike kao da kažemo: nemojte molim vas da se čisti naša kuća, jer ako počistimo kuću, misli da će smeće da izlazi iz nje. Kao da se kuća inače čisti zato da bi izlazilo ne znam šta, ne prašina i ne smeće.

 

Usjajiti, uglačati, izlustrirati stvari, pa to je, mislim, jedan zadatak koji nije zadatak određenih sredina. Što je više smeća, više lustracije, mjera dobrog domaćina, što znači o ekonomiji, mjera prave ekonomije, dakle domoustrojstva upravo je u mjeri akcije u odnosu na potrebu doma. Reći danas da Srbiji nije potrebna lustracija, to je zaista ultra drskost, i to da joj nije potrebna zato jer je to Pandorina kutija. Znamo šta znači Pandorina kutija. Pa što kad izleti smeće iz kuće, kuća ostaje čista. Ili je to valjda mislio da bi ta Pandorina kutija kad se otvori, to zlo pošlo susjedima, pa iz velike ljubavi prema Albancima, Rumunima, Bugarima, ili ne znam kome, da se njima ne desi nešto grozno kad odavde pođe nešto prljavo. Dakle, pitanje je istine.

 

Milo mi je da je prof. Đorđević izgovorio onaj tekst, jer bi bilo isuviše uopšteno da ga jedan pop izgovara. Ne zato što se ja ne slažem s tekstom, nego zato što već iz usta jednog institucionalnog, iz govora crkve kojoj god pripadali, to je već postalo tako traljavo. Taj tekst je traljav danas kad ga na određenim prostorima određeni, ali najveća većina popova govori. Bože koliko smo se naljubili, naistinisali, nabogoblažili, nablagoslovili, na čemu? Sve bi to bilo divno, i svaki taj tekst bi bio istinit da je zaista bio mišljen za svih. Svaki blagoslov je pošao selektivno i uključivao je neko prokletstvo. Svaki poziv na ljubav je uključivao, skoro svaki, neku mržnju. Naravno, nije to samo sada, daleko od toga, istorija kršćanstva je prepuna tog dupleksa na koji ne poziva, naravno, ni Ivanova ni Jovanova glava. I nema u tome uporište, ali u instituciji, u potrebama vremena, u potrebama crkava, u potrebama trenutka… ne vjerujem apsolutno u govor institucije. Ovdje sam iz pristojnosti stao, da se ne misli da se stidim što sam pop, ali ne zato da se pokrijem s tim, ne da se kamufliram. Taj komad plastike se lako može dići, ne mijenja ništa na iskazu.

 

Dakle, istina. S obzirom da mi imamo u prostorima ovako koncipiranim, ipak provincijalnim kad su u pitanju velike teme naše civilizacije, ovo su provincijalni prostori, ovdje se nijedna velika civilizacijska tema nije uspostavila, nije definirala, i ovaj, mislim na širi region, pođite tamo do Trsta, možda najznačajnije što nam se desilo na ovim prostorima, to što je Džojs napisao par redaka Ulisa u Puli. Za evropsku civilizaciju je to čak i značajnije nego Mirosavljevo jevanđelje. Govorim o Evropi, ne govorim o planeti. Dakle, ako se već na ovim prostorima nešto strašno važno celebriralo, mnogo bi se bolje popamtio i Beograd, i Zagreb, itd. da je slučajno Mocart ovamo nekada prošao pa da je samo ovdje napisao ta-ra-ra-ra-ra, ta-ra-ra-ra-ra, svi bi rekli: Beograd – Zagreb, znate, onamo gde je Mocart ono ta-ra-ra-ra-ra, ta-ra-ra-ra… Vidite kako četiri tona mogu jednom prostoru da daju više nego što svi mi zajedno umišljamo. Ne mislim nama, nego doprinosu, kulturološki marketing, duhovna tema.

 

Dakle, istina, biježimo od te riječi, zato što ovdje govoriti o istini znači biti u konkurenciji s intelektualcima, sa popovima, s političarima, sa strukturama koji znamo šta su u ime istina, šta se sve iscelebriralo kao laž, kao zločin, kao blagoslov zločina, kao podrška zločina, kao fini, tanani i suptilni komentari, itd, itd.

 

O kakvom pomirenju je riječ? Što treba da se pomiri u ovom prostoru, u svakom, konačno, prostoru? Pa da se pomiri čovjek sa činjenicom o sebi i činjenicama oko sebe. Čovjek! Ali mir, inače riječ pomirenje, mir, u ovim našim uslovima, ma i u svakima, kad je u pitanju bar mir kao duhovna kategorija, to je riječ koja označava stanje bare, žabokrečine, ako hoćete i živog pjeska dok ne počne da upada. Kao mjesto gdje nema pomaka. Kad govorimo o riječi uznemirenje, ne mislimo uznemiriti susjeda bukom poslije 10 sati, nego uznemirivati stalno i konstantno samoga sebe s onim što jeste nemir u nama, i to ne metafizički, nego realni, konkretni nemir koji se zove ja u meni, duh, duša, čovjek u meni. Onaj čovjek koji ne utvrđuje ni anatom, ne utvrđuje ga ni pop, nego utvrđen u samom sebi, zato i jesmo.

 

Budnost i nemir, to je svojstvo duha. To je svojstvo svega onoga što čovjeka čini potpuno različitim od svih ostalih. To je ono što ne spava i kad mi spavamo, to je ono što nam se u snu objavljuje kao prekognicija, to je ono što budi majku, to je ono što je stalno budno i kad sve drugo u nama spava. I to je ono što potpuno spava kad mi nećemo da bude u nama budno. To nije čak ni savjest. I ona je samo tek elemenat duhovnoga nemira u čovjeku. Nikad ništa ne bi znali, nikad ništa ne bi voljeli, nikad ništa ne bi istražili, nikada Ameriku ne bi otkrili, nikad Lingvistona, nikad hrama grčkoga, nikad nijedne spoznaje da je bilo mira. Dakle, nemir je osnovno stanje preispitivanja, individualnoga i kolektivnoga. U jednom ovakvom prividu mira u kojem se danas nalazi ono što se zove Jugoslavija, Srbija, Beograd, u tom prividu mira kao da ne postoje onda ljudi, jer ipak je samo privid. Čak dok se celebriralo zlo, dok se podržavalo zlo, i to je bilo nešto. Jer, ne vjerujem, ne mislim da je jedna istina čovjeku duhovatljiva iz uspavanog duha, ne vjerujem i ne mislim da je nijedna budućnost bolja i ostvariva iz anesteziranog duha koji ne podnosi svoju vlastitu duhovnu, to znači historijsku i biografsku stvarnost. Prema tome, uznemiriti se, uznemiriti sredinu i biti uznemiren unutar sredine, je jedino što se može desiti. To je lustracija.

 

Lustracija ne znači izbaciti. Lustracija znači propitati. Propitati sa željom da se izađe iz nečega što danas apsolutno se nije izašlo. Ja danas prepoznajem onu istu atmosferu iz novembra mjeseca s jednom razlikom što ona danas nema obilježje tame, nego ima obilježje nemoći da se iz nje izađe. Onda je bilo energije, mračne energije, htenja, volje da se negdje uđe. Staljingrad, Dojčezburg, mislim čemu, u ime čega i zbog čega? Niko se nije suprotstavio javno, koja je institucija ovdje rekla: odakle Srbinje? Neka žive, neka bude etnički čisto, ali zašto Srbinje? Evo, ja počinjem, ovdje se čini nebitno pitanje, ali to su krucijalna pitanja. Niko se ovdje nije uznemirio. Zašto se niko nije uznemirio što se kaže Srbinje? Zašto nisu tamo i blagosiljali, jer su akademici govorili o utemeljenosti srpskog bića u Srbinju, a niko nije govorio o utemeljenosti na kostima. Pa sramotno je, to je isto kao da se u Hrvatskoj Jasenovac sutra prozove Hrvatograd. Pa nije u redu, definitivno nije u redu. I jao prostoru u kojem svako na to pristaje iz XY razloga, veli: baš me briga, više mi je dosta svega, ako se niko ne uznemiri. Rekao sam na temu uznemirenja samo u slikama zato što niti mislim da na akademskom diskursu više ima apsolutno ikakvog smisla, jer po akademskom diskursu stižemo u Srbinje. (Aplauz)

 

MIRKO ĐORĐEVIĆ: Ni ja ne osećam neku posebnu potrebu ni večeras, kao što je poodavno ne osećam, da se bavim legalističkim dogmatizmom gospodina Koštunice. Verovatno stoga što su njegovo tumačenje zakona i zakonitosti nešto odveć banalno površno, da bi uopšte zasluživalo neki komentar.

 

Što se tiče lustracije, don Branko je dovoljno rekao o kakvom se provetravanju i pročišćenju radi. Ovo treba posebno naglasiti u kontekstu toga što je takođe već rečeno, kako ključne institucije koje treba da budu izraz vitaliteta nacionalnog duha sramno ćute, pa ćuti i crkva. Tačnije, ćute sve crkve, bez trunke hrabrosti, želje da se osvrnu nazad, da se osvrnu i kao institucije i da pruže prostora da u njima ljudska jedinka, ljudska osobnost progovori glasom, vapajem za onom istinom. A to ćutanje nije ništa drugo nego saučesništvo u zlu i ratu.

 

Ako treba odgovoriti i na ovo što u današnjoj najavi neke ljude i zbunjuje – uznemirenje – ja ću samo ponoviti, radi toga sam još jednom uzeo reč – da nema boljeg i sigurnijeg agensa za uznemirenje ljudi i ljudske savesti od istine, jer istina shvaćena onako kako sam se ja usudio da je definišem pred vama je najbolji način da u pozitivnom smislu uznemiri ljude, da probudi onaj nemir koji otvara vrata novih puteva i daje dah hrabrosti za novo iskoračenje. Vraćamo se ovde suočeni sa ocima tog legalističkog dogmatizma, pred onim pitanjem: je li se nakon mračne decenije sa početkom nulte godine, kad smo zakoračili u novi milenijum, nešto promenilo? Promenilo se što je jedna inkarnacija, jedna personalizacija zla tamo gde joj je i mesto, ali se ni u institucijama, ni u strukturi društva mnogo šta promenilo nije. A ono što je najgore, nije se promenilo u ljudima, a nije se promenilo stoga što se istina još uvek nudi, obilato nudi u komentarima, u govorima i besedama, obavezno sa nekim predznakom, sa onim kobnim predznakom koji nam je tokom minule decenije najavljivao kroz zla širom Balkana, čije pogubne rezultate znamo.

 

Kad, dakle, govorimo o istini i pomirenju, nužno je da se od te prave istine pođe, koliko god ona bila šokantna, neprijatna, i da se odbaci ono što su tragovi tog nepriznavanja i tog nesuočavanja sa istinom. Nije reč samo o Srbinju, nego o desetinama lokaliteta koja imaju za budućnost mračan znak i predznak, onih ratovođa koji su nas kao narod i ljude, pa i hrišćane upisali u knjigu zločinaca. Dakle, bez tog suočenja neće biti pomaka ma kako spoljni znaci koji se nude kao istina bili varljivi. Ratovođe srpske, nekakav Karadžić i Mladić, redovno drže post i ljube ikone, do detalja drže post, meso ne jedu, ali javno piju ljudsku krv. Bez te istine, ma kako ona gruba bila, neće nam nikakvog iskoraka biti na Balkanu, ni u nama, ni oko nas. Hvala. (Aplauz)

 

DON BRANKO ZBUTEGA: Negde sam naučio da u ovim našim prostorima sukobljenih, nacionalnih, religioznih i ostalih nazovimo kompleksa, ili struktura, u kojima nikad nije upitao sebe da nije upit u drugome. To je vredilo i prije 30-40 godina i nijedna politička homogenizacija bilo kojeg tipa, pa ni jednog partijskog, nije uspjela da napravi, što nije ni loše po sebi, ono što zovemo jednoumlje. Unutar toga jednoumlja susrećući diljem ovim eks-SRJ ili SFRJ prostora ljude iz raznih struktura, mnoge koje susrećem, pogotovo moju, i stariju generaciju, susrećem i govore sa nekom nostalgijom o tim jednoumnim vremenima, kada je bilo mnogo više dvoumlja, troumlja, četvoroumlja, sedmoumlja, makar ono nije bilo uvijek. Plaćala se i određena cijena i ono je bilo iskamuflirano itd, ali je koegzistiralo. I dok je bio taj jednopartijski sistem i to jednoumlje, bilo je i troumlja.

 

Bezumlja će uvijek biti u svim sistemima, naravno. A onda je došlo neko vrijeme u kojem se svi žale na neko jednoumlje, ne diktirano nekim komitetom, ne diktirano nekom političkom silom, nego stalno diktirano vrućinom asfalta, snagom trotoara, jednoumlje koje čak iz trave negdje izlazi. Jednoumlje u činjenici da od katedre univerzitetske, do poslednjega sela ili seljanina izlazi negdje svedeno na kraju balade, bez obzira na intelektualno pakovanje, isti tekst, isto osjećanje stvarnosti. Što je to što je tako izniveliralo ljude? Jednom 1999. godine bio sam u kontaktu sa jednim Tomas Špendlerom, on je poznati sinolog, možda najpoznatiji u Njemačkoj, i autor čitavog niza nagrađivanih romana. Prave neku dokumentarnu emisiju, u kojoj je među ostalima bilo predviđanje, zvala se “Bitere Balkan” (“Gorki Balkan”). On je došao k meni, znao sam, on mi je pričao da mu je otac bio nuklearni fizičar i bio je isto tako naci, konačno kao manje-više svi Njemci u nekom smislu. Nije bio član partije, ali bio je simpatizer. I on mi je postavio pitanje pred kamerom i rekao: Molim vas, velečasni, recite mi šta je to u ovim ljudima ovdje gdje se koljete, šta je to što je napravilo toliko masovnih grobnica, šta je to što je omogućilo ovolike zločine? Ja sam rekao: Oprostite, upravo sam bio u poziciji i htio da ja vas to pitam? Pa gde vi mene posle Aušvica, Treblinke, Mathauzena, ja sam mislio da ćete vi posle 50 godina promišljanja o svemu tome meni dati odgovor. Mi smo tek svježi, mi smo tek početnici, a vi ste, eto, obavili taj posao pre 50 godina i ja sam mislio da ćete vi da mi kažete ko smo, s obzirom da ste imali vremena da promislite. Onda je on prekinuo kameru, i rekao: Prešao si me. Ja sam rekao: Nisam te prešao, ja najiskrenije to govorim.

 

Naime, nije tajna jednoumlje. Ono je stvarnost koja se dešavala i koja će se, avaj, vjerovatno i drugima dešavati. Tajna je kako izaći iz njega, kako izaći iz ovoga. Kako su Njemci izašli? Kako su Japanci izašli? Izašli su totalnim porazom i prihvaćanjem poraza kao svoje nove šanse. Izašli su padnuvši na koljena, da ne kažem prostrvši se skoro mrtvi, bez koprcanja, da budu makar malo gdje su bili. Izašli su jer su u svojoj veličini mogli sebe poništiti. Nisu ni imali izbora. Metodologije su bile brutalne, moratorijum na narod, na njegove institucije, na svu njegovu drevnost i utemeljenost i u Geteu, i u Betovenu, i u Bahu, i u čemu god hoćete, na svim nacionalnim veličinama koje su ipak manje mitske i ostale, vidite velike. I kad je sve prošlo, i dok je sve trajalo. Čak su konačno i Jevreji u Tel Avivu jednog dana pristali da Vagner opet svira, jer ipak je Vagner – Vagner, u srcu Tel Aviva. Dakle, nisu umišljene veličine. A sve te veličine su zajedno pale na isti pod koji se zvao Njemačka, tamo negdje do 1947-48. godina. Za to isto vrijeme, mi smo celebrirali te nove veličine koje su izrasle iz njihovog poraza, pa su naše nove veličine već 1964. poslale prve gastarbajtere u tu prekjučerašnju rupu koja se zvala Njemačka. Pa se danas Svjetsko prvenstvo dešava u Japanu, vidjeli ste te scenarije, tu stvarnost.

 

Šta je to što omogućava da se iz pepela rodi ptica koja je feniks. Feniks je jedna ptica, isto kao i paun, koja ima jedno anatomsko svojstvo, da kad je zapališ sve izgori, ali ostane trtična kost. Danas se zna i zašto, jer ima azbesta u sebi. Ima nešto što joj omogućava, daje neku svoju cjelovitost, da se opet uspostavi makar iz toga repa. I stvari, kao što vidimo, nekad ponovno započinju ne iz glave, nego iz repa. Kad bi se ovdje pristalo na rep, bilo bi već glave. Ali na to se ne pristaje. Ko ne pristaje? Prvo, niko ko je bio glava, ne pristaje da bude na repu. To je u svojstvu svake glave, da ne želi da se svede na trtičnu kost. Što onda napraviti? Pa, izabrati drugu glavu, ili izabrati one koji pristaju da budu na repu.

 

Nije ovo receptura, ja nemam nijedan recept. Nemam ga za sebe. Vrlo je teško napraviti lustraciju samoga sebe. Naravno, ja je nikad nisam uspio u svojoj biografiji. Ali, u najmanju ruku imam toliko poštenja da kažem: imam želju da se lustriram jer imam potrebu. I to je jedino svedočanstvo mojeg vlastitog poštenja, dakle, ne čistoća moje biografije ili korenitost mojeg mišljenja, ili besprijekornost sjećanja na moj vlastiti moral, zaboga, nego uznemirenost, upravo, što to nije kako bih želio da jeste. Što sam sebi ne blistam dovoljno, obrnuto, što se jedva održavam na površini bića. I zašto bih pristao već, zašto uopšte iko pristaje, zašto su Njemci pristali, zašto su Srbi pristali? Ja bih mogao sada da kažem zašto su Hrvati, ili zašto su Slovenci, itd, ali nisam tamo. To sad nije problem koji se ovdje celebriše. I ovdje ima suviše problema. Zašto bismo govorili “zašto u Engleskoj ima AIDS?” kad ga ima ovdje dovoljno i imamo se čime baviti kod kuće. Zašto se misliti u komparaciji kako bi se spasila vlastita bolest, vlastita mučnina. Pristanak na mučninu, ne kao proglašavanje mučnine kao uzvišenoga stanja. Možda je strašna činjenica, siguran sam čak u to, da Njemci nisu imali u sebi snage, ne bi im ni Betoven, ni Bah, ni Gete, ni niko tu snagu iznova dao. Inekcija te snage došla je iz volje onih koji su pobijedili ono što je u kolektivnom duhu Njemačke zaista postojalo. Ne govorim o individuama. Apsolutno ne pričam o krivici, nego pričam o stanju duha. Niko ne može danas da kaže da u Njemačkoj to stanje duha nije bilo to stanje duha. Niko ne može da kaže da u Srbiji to stanje duha nije to stanje duha. Niko ne može da se vadi, ja se sjećam 1990-91. godine, kada je zaista bujao iskaz nacionalne prepotencije, kad se govorilo. Pritome ja nisam nacionalista. Pa moj najbolji prijatelj Jože iz Makarske kaže: pa kaj smo mi girice pojeli. Jože nikad nije bio argumenat ni za mržnju ni za ljubav. On nije, naša utemeljenja nisu tek segmenti naših biografija. Nisam pošten zato što nisam ukrao u oktobru mjesecu 1973. godine u pet popodne, kad sam imao priliku da iz jednog džepa izvučem pare. Ja ne mogu graditi poštenje i osjećanje svog poštenja na toj činjenici. Ja osjećanje svog poštenja mogu graditi samo na pozaboravnoj činjenici kad sam nekome izvukao pare iz džepa. Moj problem nije gdje nisam bio lopov, no, moj problem je gdi sam bio, i on ostaje moj problem sve do onog trenutka dokle biježim od svog lopovluka u onaj džep iz koga nisam izvukao pare.

 

Ja nemam anketu u ovom trenutku, ali imam jednu strašnu, ne osjećanje, nego jednu strašnu evidenciju svega čega se taknem. Kao teksta, kao medijske informacije, kao onoga što se komunicira u javnom prostoru, što se ovdje u javnim prostorima komunicira. Doznao sam danas, naprimjer, da je među najomraženijim ličnostima ovdje, i ne bih rekao da to čini čast, da je gospođa Sonja Biserko, da je gospođa Borka Pavićević, i čak, ne znam po kojem kriterijumu gospodin Emir Kusturica, da to spada u najomraženije ljude u Srbiji. Zaboga miloga!? Stvarno ne čini čast. Ne čini čast da živiš u prostoru u kojem si najomraženiji čovjek, a po svakom nekom normalnom parametru, bar da su nekog, valjda ima tu nekih zločinaca koji su silovali neku bebu, pa da je to najomraženiji čovjek. Bez obzira, da čovjek ideje postane najomraženiji čovjek, pa koja god bila, a da ljudi najtamnijih akcija ne samo ne budu, nego i ne postignu danas, lijepe se plakati, gledaju se ikone ispod kojih se, u ime čijih se i koje su zlo poticale. I to ne ikone zloupotrebljene Bogorodice i Isusa. Šta se u Isusovo ime na ovom svijetu samo zla počinilo, ali ovo su ikone ljudi koji su bili akteri. Ne, nisu se zloupotrebljavale ikone, nego su se ikone uspostavile.

 

Dakle, o čemu se radi? Gdje je danas građanska hrabrost koja je možda falila 1990. godine i 1991? Bio sam u Dubrovniku u vrijeme bombardiranja. Samo jedna jedina bol je tada bila, nije stigao ni jedan faks koji je rekao, prijatelj prijatelju: I am so sorry (žao mi je); ne, ne mogu ništa da napravim. Nijedan jedini. Nije ni udruženje čistačica, sakupilo se četiri, pa reklo: nama je žao. Ne što se bombardira, nego zbog čega i ko. To je suština priče. Žao je čovjeku kad se Kandahar bombarduje, nego zbog čega i ko bombarduje. Jer, naravno da nikad svima nije žao. Uvijek će nekome biti, ali i onima kojima nije bilo milo, nije bilo dovoljno snage da kaže: I am so sorry, meni je žao. Neću se izvinjavati, nisam poslao, nisam ja htio, nisam napravio, ali meni je žao. I meni je žao zbog mene, pa istovremeno onda mi je žao i zbog tebe. Jer, ako mi nije žao zbog mene, više mi nije žao ni zbog drugoga.

 

Uvijek kad istinski žalimo nešto, zbog sebe žalimo. Lako je pokriti se frazom, i Bogu hvala, da možda nije ni bilo lažne fraze. Ne znam da li je apsolutno odsustvo bilo poštenije, nego može biti lažno prisustvo. Znam da idem na bočne teme, ali mislim da sam apsolutno u srcu problema, jer je srce problema, na kraju krajeva, i u ljudima, a ja sam isto, kao čovjek, jedno srce. Prema tome, kopam i po vlastitome srcu da bih shvatio što je kolektivitet svakoga srca. (Aplauz)

 

MIRKO ĐORĐEVIĆ: Ako mi već nismo dovoljno ili previše uzurpirali mikrofon, da i ja dodam nekoliko reči. Vreme je da se i drugi čuju. Evo, pokušaću da odgovorim kratko, sasvim kratko, na to kako su Nemci izašli iz tog paklenog kruga, a kako mi tako teško izlazimo i tako malo volje pokazujemo da ne možemo izaći. Ja mislim da je odgovor vrlo jednostavan: Nemci su imali Tomasa Mana, a mi imamo Dobricu Ćosića, pa kako god vrednovali, moraćete se složiti da tu neke razlike ima. Prelistajte monumentalno Manovo delo “Josif i njegova braća” pa ćete osetiti tu potrebu za suočenjem sa istinom i iščitajte Besede i prozu Ćosićevu, pa ćete videti da te potrebe ni u začetku, zametku nema. To je ono što je nama u ovom momentu potrebno, i to sam ja označio kao istina bez predikata, bez predloga i odnosa, i kao potreba za suočenjem koje jedino otvara puteve i mogućnosti iskoračenja.

 

DON BRANKO ZBUTEGA: Smatram da je moć mikrofona jedna ipak nepoštena moć, i uvjetovana uvijek kvantitetom osoba prisutnih, ali možda postoji neko ko ima nešto da kaže, ili možda da isprovocira, da uznemiri. Možda mi možemo da kažemo, ja sam jako uznemiren večeras. Uznemiren sam inače, jer me koštalo ovo vrijeme. Mislio sam u životu da ću u ovih deset godina biti uznemiren onim zbog čega jesam, na kraju krajeva, opredelio se da profesionalno budem ovo što jesam. Mislim da ne bi imalo nikakvog smisla danas biti svećenik ako nisi uznemiren, ako nemaš metafizičko uznemirenje. Ali ja od silnih historijskih uznemirenja nisam stigao niti da ispitujem svoja vlastita metafizička.

 

Za pitanje o Bogu bilo mi je tako malo vremena u odnosu za pitanje zašto toliko ludilo, koje naravno ne mislim da se samo desilo ovdje. Reći ću tek samo jedan mali primjer jednog od tih širih, ipak, rekao bih ludila, bez obzira na forme. U Hrvatskoj je uhapšen prije više od godinu dana general Norac. Uhapšen je i zatvoren u Hrvatskoj, kao u formi jednog kompromisa sa Haškim sudom, da se bar neko stavi kod kuće, a ne kao uvjerenje Haškog suda da u Hrvatskoj postoji ni moralni, ni juridistički, ni sistemski, ni politički kapacitet da se obezbjedi pošteno suđenje i da se obezbjede poštena hapšenja. To znači da se uhapse koji treba da se hapse i da se sude za ono za šta treba da im se sudi i da im se presudi u procesualnosti koja je obezbjeđena normativima međunarodnog i državnih prava, pravnih država. I dobro, već jedan kompromis je bio u činjenici da je dozvoljeno da bude kod kuće uhapšen. I u jednoj zemlji iskompleksiranoj, naravno, činjenicom da spada u zemlje nerazvijene i u pravnom, i u političkom, i u kulturnom, i ostalim sistemima poput Hrvatske, trebalo bi da prirodno osjećanje bude: hvala ti Bože, konačno smo dobili povjerenje da možemo i mi uhapsiti i mi procesuirati. Dakle, priznata ti je neka zrelost da možeš nešto samostalno obaviti. Da ne mora nikakav tutor prava da se dešava u Hagu.

 

Reakcija: Biskupska konferencija Dalmacije donosi proglas u kojem se na vrlo ružan način, potpuno nekvalificiran govori. (Kako jedna crkva može govoriti kvalificirano i prosuđivati jedan pravni sustav, a još manje kako može negirati potrebu bilo kojeg pravnog sustava na ovome svijetu, može se samo uvijek zalagati za još savršeniji, za još bolji). Prvo, obezvređuje Haški sud, obezvređuje princip pravde, ratnog zločina kao zločina, prejudicira kvalifikacije bez ijednog procesa. Govori o nevinosti optuženost, a nevinost se dokazuje isto kao i krivica i poziva ljude i kaže: Norac u našim srcima.

 

Dakle, nečuveno da jedna ipak ozbiljna duhovna institucija kao što je Biskupska konferencija koja obuhvaća četiri-pet dalmatinskih biskupija sa jednom dugom historijom i sa jednim bogatim intelektualnim, teološkim i kojim god hoćete nasleđem, se usuđuje reći. Taj prejudicirani zločinac je kod nas već sigurni, upoređujući čak njegovo suđenje sa Stepinčevim suđenjem, upoređujući jedno političko suđenje sa suđenjem o ratnom zločinu, upoređujući sustav do informbirovske, koja je previše i gora nego posle informbirovske Titove Jugoslavije u prve dvije godine, upoređujući sustav revolucionarne pravde sa Haškim sudom, što je na neki način notorno karikiranje ozbiljnih stvari – to se desilo. I to što se desilo, to je strašno. Prvo, što je strašno da netko ko nije kvalificiran govori o nečemu kao da jeste i, kao da je još više nego onaj koji je kvalificiran. Kad bi se išlo tom logikom, onda bi mesari mogli da govore i pobijaju navode nuklearnih fizičara; nuklearni fizičari bi mogli da budu najkvalificiraniji slastičari. Svatko bi mogao da bude sve i sve bi bilo ništa. Haos svijeta se uspostavlja kad se izgube kriteriji javnosti. Ne oduzima se pravo nijednom pojedincu da o svemu misli, ne oduzima se pravo nijednom pojedincu da se o svemu oglašava, ali se oduzima pravo svakom uspostavljenom institucionalizovanom autoritetu da ga upotrijebi onamo gdje ga nema, a da bi se to desilo, prvo pravo koje moraš uzeti prvo sebi, da u ime autoriteta koji nemaš, govoriš o stvarima u kojima se može misliti da ono što govoriš izlazi iz autoriteta institucije u kojoj jesi ili slučajem ili izborom, a kojom nisi pokriven, koja bi trebalo da te otkriva. Dakle, uzimam samo jedan primjer poteškoća. Možemo mi sad vrlo lako da iščitamo zašto se to tako desilo, zašto je 100.000 ljudi došlo u sred grada Splita da protestira da se neko pod takvom optužbom procesuira. Mi znamo vrlo dobro da nisu tih 100.000 ljudi bili 100.000 prava i 100.000 pokvarenjaka itd. Da je od 100.000 ljudi može biti 70.000 ljudi nevino upotrebljeno u energiju, ali možemo li tih 100.000 ljudi reći baš da su pravi ako kažemo “nemaju pojma”. Dakle, to nije 100.000 identičnih odgovornosti, ali pak u svakom od tih 100.000 ljudi postoji bar jedan intenzivan, jedan mali dio saučesništva. A u kome najveći? Pa onome ko pokreće ljude da svoju energiju, svoj život, da izađu iz svojih kuća, da pođu sa svojih polja, sa radnih mjesta, iz svojih kreveta, sa svoje televizijske emisije i izgube dva sata na to svoga života. Dva sata zbog kojih će se, može biti kroz deset godina, dubinski neko kajat, a zbog kojih će im može biti unuci jednog dana reći: o budale đedovi. (Aplauz)

 

MIRKO ĐORĐEVIĆ: Isto je to svuda. Evo, vaša je stvar da li će i drugi učestvovati u razgovoru. Ovo što Don Branko pominje, o Norcu, imamo i mi ovde. Da se Karadžić i Mladić nalaze u nacionalnom, ili tačnije u nacionalističkom ikonostasu javna je tajna, ali to nije ono što zabrinjava. Zabrinjava to što se oni, kao takvi, sa oreolom velikih heroja nalaze u srcu, savesti i mislima ogromnoga broja ljudi, i to je najstravičniji znak koji upravo potvrđuje, po ko zna koji put, da nemamo snage da se suočimo sa istinom kao istinom bez predznaka. Samo toga radi sam još jednom uzeo reč.

 

BORKA PAVIĆEVIĆ: Ja, prosto, mislim da je ovo veče veoma čudno. I ono je čudno po sadržaju koji je rečen, a onda je čudno, odnosno neobično po artikulaciji tog sadržaja i po jednoj neverovatnoj teatralizaciji. Skoro nisam videla da ljudi ovog svojstva, koji govore o ovakvim stvarima, a nisu pri tome Šerbedžija ili ljudi vešti komunikaciji s publikom mogu da ostvare jedan ovakav efekt, čini mi se pomalo svečan. Ova izložba, pa Katedrala, pa Paviljon, pa ovo dvorište, može da se uzme kao nekakav mali polis, i način na koji vi sedite i slušate, i način na koji je govorio don Branko Zbutega i Mirko Đorđević, ja mislim da je sad nekako tome svečanom trenutku kraj i da je ovo bila jedna i renesansna, i grčka, i duhovna, i spiritualna, i metafizička… Eto, ovi svi čuveni čitači Jaspersa ovih dana, koji citiraju to po novinama, pa onda zaborave, obično kažu: prvo, krivična odgovornost, pravna odgovornost, moralna odgovornost, a onda je Jaspers govorio o metafizičkoj odgovornosti. Ja mislim da je prvi put u Beogradu, moram da priznam, koliko slušam razgovore i koliko čitam, prvi put je u stvari rečen taj četvrti Jaspersov stepen suočenja – metafizička odgovornost, a to je što, na kraju krajeva, svako ljudsko biće, bilo koje i bilo ko, treba da oseća patnju drugog ljudskog bića. Ipak smo mi, data nam je privilegija da budemo smrtni, pa da time cenimo život i da smo svesni svoje smrti. Mislim da je po prvi put otvorena ta čini mi se najsloženija tema, ne kažem da su ove prethodne pobrojane na bilo koji način u stvarnosti realizovane, pa bih ja da vam se zahvalim, obojici i svima vama i ovom danu, ovom dvorištu, Kotorskoj katedrali, zidovima, vertikalama, muzici, našim dragim saradnicima u Centru i da kažem da je kraj. (Aplauz)

Još članaka

  • Podrška borbi protiv rata i represije!

    Podrška borbi protiv rata i represije!

    Podrška borbi protiv rata i represije! Kolektivu Chto delat od dela kolektiva predstave Novi ljudi: Aleksandra Sekulić, Ana Isaković, Ana Stojanović Bartoli, Arion Aslani,…

    23.03.2022.
  • Support for the struggle against war and repression!

    Support for the struggle against war and repression!

    Support for the struggle against war and repression! For the collective Chto Delat, from the performance collective New People: Aleksandra Sekulić, Ana Isaković, Ana…

    23.03.2022.
  • In Memoriam: Dubravka Ugrešić (1949-2023)

    In Memoriam: Dubravka Ugrešić (1949-2023)

    „Svojevremeno je Dubravka Ugrešić, jedna od pet „hrvatskih veštica“, devedesetih, na preispitivanje (omiljena reč kada je pozorište u pitanju, u tekstovima o pozorištu uporno…

    17.03.2023.
Loading...