stav

Jugoslavenstvo poslije svega

Autor: Peščanik
20.04.2016.

Branka Prpa, Dubravka Stojanović i Viktor Ivančić govore o knjizi Dragana Markovine.

Dubravka Stojanović: Jedna od mnogih pogrešnih misli o istoriji jeste ona da je pišu pobednici. Za početak, pišu je istoričari, a knjiga koja je danas pred nama dokaz je da je itekako mogu pisati poraženi: poraženi intelektualci, poraženi istoričari… Ako već razmišljamo u kategorijama pobednika i poraženih, onda bi odmah trebalo da kažem da mislim da je jedina zanimljiva i jedina važna istorija ona koju pišu poraženi, jer samo oni imaju pravi motiv da razumeju šta se desilo, da dekonstruišu, da uoče procese, kontinuitete to jest diskontinuitete, i da na kraju postave dijagnozu.

Svakog dana nam se dokazuje da je baš dijagnoza ono što je potrebno ovim društvima, makar srpskom i hrvatskom, koja svako svoju grešku pokušavaju da reše tako što će upasti u još veću grešku. Poslednjih dana utrkivali su se u tome i tu bih istakla jedan trenutak, onaj kada se baš u Jugoslovenskoj kinoteci u Beogradu obeležavao 10. april, dan osnivanja NDH. To je dosta neobično, da Beograd obeležava godišnjicu osnivanja NDH. Naravno, ko ne zna naš izborni kalendar, tako nešto ne može ni da razume.

Mislim da treba izdvojiti dva ključna poraza od mnogih poraza koje smo doživeli, a to su poraz modernizacijskih pokušaja i svih modernista, i poraz Jugoslavije. Mnogi se citati nalaze u knjigama Markovine. Ja ću pročitati samo nekoliko koji govore o onome šta je bila Jugoslavija i šta je mogla da bude Jugoslavija, da bismo razumeli taj poraz, zašto je do poraza došlo i zašto je to naš ključni poraz. Jedna od ključnih nemačkih istoričarki, Mari Žanin Čalić, koju citira Markovina, napisala je da je Jugoslavija najozbiljniji modernistički projekat na ovim prostorima.

Markovina dodaje da je Jugoslavija paradigma modernosti, jedina ideja sa emancipatorskim potencijalom, i potencira to na više mesta: Jugoslavija jeste nacionalna izdaja, nacionalna izdaja zbog toga što je suprotna svemu što današnje nacionalne elite propovedaju, od uskih horizonata do straha od svega novog i svega drugačijeg. Odlično je mesto gde citira Viktora Ivančića, koji je napisao, pa sad citiram i ja: „Jugoslovenstvo je građansko nepristajanje na sve što ne može biti usaglašeno sa univerzalnim normama”. I dodala bih: jugoslovenstvo, Jugoslavija, je bila rešenje, jedino rešenje za male, zatvorene, zagušljive sredine koje seku sve što imalo iskoči. Jugoslavija je bila taj prostor slobode za sve one kojima je tesno u nacionalnim okvirima sa njihovim lažnim elitama i zagušljivim akademijama.

Zato se ne slažem, recimo, sa Dejanom Jovićem, kojeg citira Markovina u svojoj knjizi, koji kaže da je Jugoslavija bila ideja elite koja je nametnuta odozgo, pa ju je onda kao prihvatio narod. Novija istraživanja XIX veka, bar Srbije, ali i Slovenije i Hrvatske, pokazuju da to nije tačno i da je ta ideja postojala od 90-ih godina XIX veka, i to baš u društvima jugoslovenskim, i to baš kao potreba da se ti zagušljivi prostori otvore. Jugoslavija je bila potrebna kao prostor konkurencije, koji je bio jedini okvir Moderne. I zato kao možda samo retoričko pitanje ostaje: da li je otpor prema Jugoslaviji zapravo otpor prema modernosti, ili obrnuto – da li otpor prema modernosti u stvari treba da razumemo kao suštinu otpora prema Jugoslaviji. U svakom slučaju, ono što je važno je da su ideja Jugoslavije i ideja modernosti izjednačene.

Briljantnu analizu je Markovina dao u tekstu u kome se bavi prvim porazom, kako je rekao, modernizacijskih nastojanja u Hrvatskoj. Taj prvi poraz smestio je čak u 1797. godinu, u jednu izuzetno zanimljivu situaciju, kada su došli prvi predstavnici Napoleonove postrevolucionarne Francuske, koji su pokušali u Dalmaciju da dovedu nove ideje, pre svega republikanizma, sekularizma. To je izazvalo takav otpor masa, koji se završio masakrom francuskog konzula i njegove žene u Šibeniku te godine, i nabijanjem njihovih glava na kolac, što je zanimljivo, a zatim i osvetom nad mnogim frankofilima. Markovina, mislim, tačno zaključuje da je to baš tipski obrazac za sve što se dešavalo od tada, od XVIII veka do danas, gde, sad citiram iz knjige: „nakon svakog, ma kako malog modernizacijskog iskoraka, dolazi društvena regresija, raspad građanskog društva i restauracija starog poretka”.

Sad nam ostaje da se zapitamo: pa šta je taj stari poredak? Šta je to na šta se mi stalno vraćamo? Šta je to što se pokazuje kao jedini kontinuitet? I ova knjiga, i druge analize, pokazuju da je to zapravo, na kraju, kad se sve to ogoli, samo taj nacionalizam koji je u jednom trenutku, u XX veku, prešao u fašizam. I zato se pokazuje, i u ovoj knjizi i u mnogim drugima, da je taj fašizam zapravo ta dobitna ideja, da je on u osnovi svih otpora i svih naših poraza. Taj fašizam je ono što je protiv Jugoslavije. On je nužno protiv Jugoslavije, jer on ne može da podnese nikog drugog, jer on mora da očisti svakoga ko je i najmanje drugi.

Fašizam je ta osnovna nit, zato što je taj autoritarni monizam osnova svakog idejnog poretka ovde. Jer sve što iskače iz tih jednostavnih kategorija, kakve su Hrvat katolik ili Srbin pravoslavac, sve to mora da bude odstranjeno iz ovih društava. I Markovina u knjizi na jedan jako zanimljiv način analizira kako ta ideja pobeđuje sve, institucije, svaku formu, svaki pokušaj da se iz toga izađe, iz čega zaključuje da je to zapravo ono što se desilo, u hrvatskom slučaju, sa dva pokušaja vladavine SDP-a, a mogli bismo da kažemo, u našem slučaju, sa pokušajima vladavine Demokratske stranke.

Zašto niko ne može da izađe iz tog okvira? To je naše ključno pitanje, i naš ključni poraz. Taj monizam, ta antipluralnost, je osnovna naša konstanta, koja određuje odnos prema svemu što je drugo, i zbog toga ne može biti ni multikulturalizma, ne može biti Jugoslavije, ne može biti demokratije i, na kraju, ne može biti antifašizma. I to što ne može biti antifašizma, to je jedna od ključnih tema ove knjige, i to je taj naš treći ključni poraz, pa bismo zbog toga mogli da kažemo da su Jugoslavija, modernost i antifašizam to građansko trojstvo, ili kako kaže Markovina, jedini mogući moralni izbor.

Na jednom mestu Markovina citira Miljenka Jergovića. Iskoristiću i ja taj citat. Jergović kaže: „Neophodno je razviti kulturu poraza. Izgubili smo i zauvek ostajemo u manjini. Valja nam naći dostojanstvo u porazu. Tome treba da služi književnost”. Dodala bih ovde: tome treba da služi istoriografija, tome treba da služi svaka naša struka i svaki dobro urađen posao, a pre svega istoriografija kakvu piše Dragan Markovina.

Branka Prpa: Ono što je očigledno, to je da iz leša Jugoslavije nije vaskrsao novi duh, individualan i univerzalan. Ali kako onda izgleda Risorgimento, po treći put u našoj istoriji? Imali smo tri risorgimenta. Prvo je nacionalni, kod Hrvata Ilirski pokret, kod Srba je Prvi srpski ustanak. Drugi risorgimento je bila pobeda jugoslavenske ideje, stvaranje jugoslavenske države. Sve su to preporodni pokreti, uključujući i porsvetiteljski. Dakle, jugoslavenska ideja je bila nužno prosvetiteljska ideja i modernizacijska ideja. I sad, treći put, svaka od ovih pojedinačnih država ima svoj sopstveni preporodni zalet. Hrvatsko-srpski preporod u svojoj ikonografiji ide od husarskih uniformi, koje podsećaju na neslobodu viševekovnog austrijskog i ugarskog ugnjetavanja, do kraljevskih insignija dve propale monarhije Srbije. Republika Srbija, s kraljevskim obeležjima Karađorđevića na svojoj zastavi, uključujući i prepravljenu državnu himnu, gde ide ono o bogu koji treba da čuva kralja i srpski rod, pa je taj kralj izbačen, pa je ostao i dalje bog koji čuva srpski rod i srpske zemlje… kralj je dobio nogu, ali himna je ostala.

Dakle, u toj paradi, na obzorju događaja, promiču kostimi iz pozorišnih fundusa, koje ponosni statisti pokazuju razdraganom narodu u grotesknoj ozbiljnosti, mizanscenskoj virtuoznosti. Tako izgleda naš Risorgimento. U somnabulnom prikazaniju nacionalnog romantizma u svojoj dojmljivoj kostimografiji učetvuje i crkva, ovog puta katolička, tako da slet pod imenom „svi kao jedan” ostavlja narod radostan i veseo, iako praznih stomaka. Mi, dakle, prisustvujemo paradama i sletovima. To je jedan tradicijski običaj još od jugoslavenskih vremena. Naš vaskrs/uskrs po treći put dešava se u kontekstu nečeg što zovemo opštom globalizacijom i evropskim univerzalizmom. Tu paradoks postaje ozbiljan.

Knjige Markovine zapravo pokazuju paranoju države, religije i nacije, koja se samoproklamovala u čuvara tekovina prošlosti, iz koje je izbačeno sve ono što je vezano za Jugoslaviju i jugoslavenstvo, a to je, moramo priznati, ozbiljan gubitak, jer su nam iz istorije izbačena poslednja dva veka. Zato smo, kao utopljenici, prisiljeni da se nastanimo na malim ostrvima naše prošlosti, koja nisu bila pogodna za život prethodnim generacijama. Na tom pustom arhipelagu počela je izgradnja jedne evropske metaprovincije, koja se povezuje sa sebi sličnima na istoku i jugoistoku.

Postoji još jedna značajna karakteristika takvog otočkog iskustva, a to je da se život i svetonazor pojedinaca mora u potpunosti harmonizovati sa društvom, i u tom kolektivnom Ja, a potom se harmonizovati s velikim kopnom Evrope. U perspektivi, istorija, naravno pogrešna, koju je progutalo duboko more, ne sme se više pominjati. Može, doduše, kao sotonu, uz obavezno „apage Satanas”, uz pljuckanje tri puta.

Stanovništvo koje tu živi u odsustvu svake istine, u svojoj novoj utopiji, s obzirom da je izolovano i da nema s kim da se upoređuje, odnosno nema suprotnosti ni u formi Robinzonovog Petka, misli da je potpuno posebno, izdvojeno u kreacionističkom poduhvatu onog koji jest. Naravno, neki od nas su napravili splav i otisnuli se od nemirnih obala arhipelaga, i plovimo dalje po mračnim dubinama naše prošlosti; iz daljine vidimo naš arhipelag kao Arhipelag gulag, i svjetinu koja sa svojim borcima zajedno kliče „Ave Caesar, morituri te salutant”.

Viktor Ivančić: Pišete li, ili govorite li nešto loše o hrvatskoj naciji, nećete se dobro provesti. Pišete li nešto loše o Domovinskom ratu, takozvanom, možete očekivati svašta loše. Kao što reče jedan marginalni kroničar, jedina potpuna istina o Domovinskom ratu je da o njemu ne možete istinito govoriti. Hrvatska država se uživa kao jedan parareligijski kult, i većinski odnos prema hrvatskoj državnosti je apsolutno fundamentalistički, ne na način kako se fundamentalizam obično manifestira, dakle kroz doslovno čitanje i razumijevanje svetih spisa, što bi u ovom slučaju bio Ustav, nego kroz doslovno tumačenje svih mitova koji prate tu državu i državnost, znači od sanjanja te države od stoljeća VII, preko krvavih bitaka kroz koje smo branili hrvatstvo, pa do kolekcije neprijatelja koja nam stalno trebaju.

Ono što ja mogu reći da je tipično, to je da što je u Hrvatskoj manje komunista i Jugoslavena, to je intenzivniji javni lov na njih. Dakle, to jeste nekakav lov na utvare. Ono što se meni sviđa, recimo, kod pristupa Markovine temi jugoslavenstva, to je da on ne zagovara jugoslavenstvo ni u državotvornom smislu, niti kao vid neke nacionalne identifikacije, nego kao vid otpora, angažmana, a ne deklariranja, dakle kao jedan aktivni, a ne pasivni fenomen. I tu mislim da to i jest potencijalno opasno, opasno za drugu stranu, jer ako se cijeli politički profil pojedinaca danas svede, kompletna njegova politička profilacija ako se svede na to da li je on Hrvat, Srbin ili neko treći po svojoj nacionalnoj pripadnosti – onda zaista jeste subverzivno kad kažeš da si Jugoslaven po svojoj nacionalnoj nepripadnosti. Tu vidim taj potencijal nekog jugoslavenstva kao angažmana, ili recimo kao nekog odgovrnijeg vida antinacionalizma, ili nekog praga antinacionalizma s kojeg nema povratka.

Peščanik.net, 19.04.2016.

Preuzeto sa Pescanik.net

Još članaka

  • Support for the struggle against war and repression!

    Support for the struggle against war and repression!

    Support for the struggle against war and repression! For the collective Chto Delat, from the performance collective New People: Aleksandra Sekulić, Ana Isaković, Ana…

    23.03.2022.
  • In memorian – Marko Brecelj

    In memorian – Marko Brecelj

    Kantautor Marko Brecelj preminuo je jutros u 71. godini, javlja Radio Koper.  U svoj pedesetogodišnjem radu, ovaj umetnik je pomerao granice u muzici, performansu,…

    04.02.2022.
  • Podrška borbi protiv rata i represije!

    Podrška borbi protiv rata i represije!

    Podrška borbi protiv rata i represije! Kolektivu Chto delat od dela kolektiva predstave Novi ljudi: Aleksandra Sekulić, Ana Isaković, Ana Stojanović Bartoli, Arion Aslani,…

    23.03.2022.
Loading...