Kako vratiti ponos radnika?

15.11.2013. | 17:00

Nedavni sindikalni protest pod firmom “Dosta!” okupio je nekoliko hiljada ljudi – premalo u odnosu na široko nezadovoljstvo građana i radnika političko-ekonomskim bezizlazom. Slab odziv se samo donekle može objasniti nepoverenjem građana Srbije u sindikalne organizacije, kako u one koje su protest sazvale, tako i u one koje su ga prećutale. O sasvim opravdanim razlozima za ovo nepoverenje smo više puta diskutovali na našim skupovima, oni su već odavno opšte mesto svakog razgovora o mestu radnika i rada u Srbiji. Ipak, akcija “Dosta!” ne bi bila ni prva ni poslednja na koju su se građani masovno odazvali iako o sazivaru misle sve najgore. Država u kojoj danas živimo je i nastala tako što su stotine hiljada građana, na čelu sa kolubarskim rudarima, odbranili svoje pravo da “začepe nos i glasaju za DOS”, a na identičnom nezadovoljstvu “bivšim režimom”, a ne na poverenju u alternative, uspostavljena je i aktuelna Vlada.

Mnogo veći problem od nepoverenja u sindikate danas je sramota koja “gubitnike tranzicije”, “gubitnike ratova”, ljude sa “đubrišta istorije” sprečava da svoje političke zahteve, pa i krajnje generalno “nezadovoljstvo”, iskažu ne kao “birači”, već kao radnici. Iako su nas decenije života u kontinuiranom razaranju privrede i društva u Srbiji odavno naučile da se krivci skoro isključivo nalaze u redovima političko-ekonomske nomenklature i njene srednje klase, ipak je u Srbiji danas sramota jedino izjasniti se kao radnik. Nije sramota zvati se advokat, novinar, univerzitetski profesor ili premijer. Nije sramota biti robovlasnik, sramota je biti rob!

Radnici se stide svog “gubitništva”, njihova deca se stide svojih roditelja i na svaki način nastoje da se probiju u srednju klasu, pre svega tako što agresivno izbegavaju da se “bave politikom”. Sa opterećenjem krivice za praktično sve uzroke propadanja privrede i društva (nacionalizam, rat, korupciju, privatizaciju…), radnici i njihove porodice neće se kao takvi pojaviti na protestu čak i ako organizatori uživaju njihovo puno poverenje, ali će uvek i ponovo prihvatati nove pozive da se mobilišu kao nezadovoljna glasačka mašina.

Već više od godinu dana radimo na artikulaciji predloga pravnog okvira koji bi radnicima omogućio upravljanje nad preostalom društvenom svojinom. Međutim, ovaj okvir će ostati prazan ukoliko se radnici u Srbiji stide da kao radnici i na ulicu izađu, a kamo li da se okupe oko preduzetničkih inicijativa. Ni “najlevlje” vladajuće doktrine nam neće pomoći u traganju za odgovorom na pitanje iz naslova ove diskusije – što je u medijima, na stručnim i političkim skupovima prisutnija retorika o “dostojanstvu rada”, sve je manje dostojanstva radnika.

Kakvom politikom možemo vratiti ponos radnika?

uciteljneznalica.org

Ovaj program podržan je od strane Fondacije Roza Luksemburg

Podrška ciklusu

Slični članci

Loading...