stav

Marija Crnobori 1918 – 2014.

Autor: Borka Pavićević
06.11.2014.

Na koricama knjige Marije Crnobori „Životić“ dva su njena lika, jedan u stvari, dosledan i prepoznatljiv, razveden u dva vida, to je Marija Crnobori, a autor scene, prizora, može biti Semjuel Beket. Nisu to fotografije iz Marijinih predstava, iz pozorišta ili sa filma, one su iz života.

Knjiga se zove „Životić“, ne „Život“, niti bilo kako drugačije. „Sjećam se kada su u mom malom sobičku, ispod kosog krova na mansardi, u Visokoj 11 u Zagrebu, sjedeli na podu Ivan Goran Kovačić, Dobrica Cesarić i Vjekoslav Kaleb. (Morali su sjedeti na podu, jer sam imala samo jednu stolicu.) Toliko su raspravljali i ubeđivali jedan drugog o naslovu jedne pjesme, da mi je već onda postalo jasno kako je naslov veoma važan“, piše Marija Crnobori u uvodu odeljka „Kako govoriti klasičan stih“, kao „ja“, piše. Sve što je u tom odeljku o stihu i naslovu, vraća se kao kategorijalno, na njena sećanja u odeljcima „Moja Antigona“, „Moja Ifigenija“, „Ofelija“, „Kraljica“, „Fedra“, „Klitemnestra“, „Laura“, „Fedra“ pred dvorom dubrovačkog kneza“… Jedna Marija, ista. Seda i sa zatamnjenim naočarima gleda sa osmehom, „vizira“, kako je to umeo da kaže profesor filmske estetike Dušan Stojanović u opisu „subjektivnog kadra“, gleda odande, odnekud, uporno i stalno, a Marija na početku „bačenosti u svet“ gleda u budućnost, seda i crna kosa. Taj zreli lik ima Ajnštajn, doduše podsmešljivi, superioran i ironičan, ili samoironičan, a lik nad likovima je Beket, takvo lice treba napraviti, orla, biće. Koliko toga treba napraviti, ostvariti, i kako živeti da bi mogao istoriju, memoare, literaturu da nazoveš „Životić“. I zašto „Životić“ ima kraj. Da nije toga pitanja, ne bi bilo filozofije, ni umetnosti, „Sjećam se kada sam igrala ‘Antigonu’ na Peristili, u Splitu, imala sam sasvim izuzetan doživljaj. Kada sam zavapila ‘Grade, grade moga najbogatiji rode’, učinilo mi se da mi glas odlazi daleko, daleko iznad krovova grada, i učinilo mi se da sam se podigla iznad podija. U gledalištu je bila crna tišina. Taj se osjećaj ne da napisati. To je gluma.“

Bila sam u Rovinju na „Danima Mirka Kovača“, završne večeri skupa prikazan je film, do sada neviđen (Slobodana Matić Kovač izvukla ga je iz arhive televizije Zagreb), film je iz sedamdesetih, o samoupravljanju, scenarista je Mirko Kovač, reditelj Lordan Zavranović („prijateljska saradnja“ Zafranović). Sakupljali smo se ispred rovinjskog kina/pozorišta „Gandusio“, preko puta pijace, sve vreme sam mislila kako sam u ovom kinu gledala i slušala, istih sedamdesetih, Mariju Crnobori kako govori istarske pesme „Baletinu“, „Za hćeron“ (nema načina da ovu pesmu ne razume i svako ko nije roditelj). „A stihovi

Al pusti mene i moj pusti nerazum

Da muku mučim tu. Ma koliko stradala,

Smrt plemenita ipak će mi ostati,

kazuju jasno kako je Antigona svet za sebe. Riječi ‘smrt plemenita’ skoro izrastaju u kosmos. To trebaš izgovoriti onako kako cijelo tijelo govori, vukući korak čak iz zemlje. Uvijek su me te reči sećale na naše ljude koji su svjesno išli u smrt plemenitu. Antigona me je uvek vezivala za naša zbivanja i naše ljude“ (Marija Crnobori „Životić“). Crvena zemlja istarska.

Marija Crnobori Fotez rođena je u Banjolama, nekoć ribarskom mjestašcu nadomak Pule (1. listopada 1918). Istru je formalno napustila već 1921. godine kada su joj roditelji (Petar, brodski strijar/mehaničar; Foška, majka, domaćica) emigrirali „u Jugoslaviju“ (J. L).

Od tada je prošao jedan vek. I koliko država. (Setila sam se, u Rovinju, kako sam kao mala, ili mlada, otvarala vrata ljudima koji su dolazili da vide vrt u kome su nekad živeli, u kasne sate otišla sam do kuće da vidim ko je tamo sada, samo nije bilo nikog da mi otvori.)

Marija Crnobori bila je okomica pozorišta dve Jugoslavije. Može se samo zamisliti koliko se mladih ljudi opredelilo za teatar gledajući nju na sceni i u prostorima koje je činila teatarskim. (Da je samo Lovrejnca i Peristila.)

Do osamdesetih, kada se Marija Crnobori „povukla“, napisano je mnogo knjiga o mogućnosti i nemogućnosti tragedije tada. Nisam sigurna koliko ih je napisano od tada do danas. Tragedija se bez sumnje „dogodila“, ali izgleda da je stvarnost takva kakva jeste upravo zato što ta „događanja“ nisu doživljena kao tragedija. Katarza je izostala. Postalo je važnije, imperativ dana, „preživeti“, a ne živeti.

Marija Crnobori, vek, epoha, imala je smisla po „rođenju tragedije iz duha muzike“ onih koji su imali tri čiste da pogledaju u oči istom „veku zlih“ (Kami), i borbe za plemenitu tragičku radnju, ili „vrednosni sistem“, ako hoćete, ili je bila takvom i zbog tragetkinje Marije Crnobori.

Na fasadi Jugoslovenskog dramskog pozorišta velika je fotografija Marije Crnobori kao Antigone. Jednoga dana gledala sam tu fotografije, da bi potom, na pešačkom prelazu kod Andrićevog venca, gledala Mariju kako, noseći „špencu“ lagano prelazi sa jedne na drugu stranu ulice. Ona tako i piše, pomamna akribija, ozbiljnost i „začudna“ odgovornost u odnosu na uloge, pozorišta, reditelje, kolege, kontekst, istoriju, prostore, rad i rad. I duhovitost, tačnost beskrajno zabavna, ali ne anegdotalna.

„Kad god u našem teatru objese obavjest da idemo sa nekom predstavom nekud na gostovanje, uvek nas nešto stisne oko srca, a ujedno nam je drago. Stisne nas, jer ćemo doći u drugi scenski prostor, drukčijih dimenzija i nepoznate akustičnosti – a raduje nas, jer osjećamo, rekli mi to glasno ili ne, da opet vršimo jedan zadatak.“

Zato su svi koji su govorili o Mariji Crnobori u utorak, 28. oktobra, u Jugoslovenskom dramskom pozorištu počinjali sa „Dobro veče“, a bilo je podne. Bili su na sceni, u mraku ispunjeni prizorima iz Marijinih uloga, i uloga, predstava i predstava. Jugoslovensko dramsko pozorište je u tom času bilo „zorno“, na svom zadatom nivou, ili na svom istorijskom zadatku, na vrhuncu, ili u katarzičnom trenutku. „Hvala, hvala svim saputnicima moga života. Hvala mojim roditeljima, mom suprugu Marku Fotezu, i našem sinu Saši Fotezu“ (Marija Crnobori, 112. 2011, „Životić“).

Hvala, hvala vama, Marija Crnobori.

Još članaka

  • Zaustaviti agresiju Ruske Federacije na Ukrajinu

    Zaustaviti agresiju Ruske Federacije na Ukrajinu

    Organizacije okupljene oko Platforme Tri slobode oštro osuđuju agresiju Ruske Federacije na Ukrajinu i upozoravaju da je na delu flangratno kršenje normi međunarodnog prava.…

    03.03.2022.
  • In Memoriam: Dubravka Ugrešić (1949-2023)

    In Memoriam: Dubravka Ugrešić (1949-2023)

    „Svojevremeno je Dubravka Ugrešić, jedna od pet „hrvatskih veštica“, devedesetih, na preispitivanje (omiljena reč kada je pozorište u pitanju, u tekstovima o pozorištu uporno…

    17.03.2023.
  • Grand Prix 44. Salona arhitekture publikaciji “U potrazi za javnim interesom: dometi urbanizma”

    Grand Prix 44. Salona arhitekture publikaciji “U potrazi za javnim interesom: dometi urbanizma”

    Publikacija „U potrazi za javnim interesom: dometi urbanizma“ urednica dr Danijele Milovanović Rodić, Ljubice Slavković i dr Marije Marune nagrađena je na 44. Salonu…

    31.03.2022.
Loading...