stav

Nepodnošljivi hor

Autor: Borka Pavičević, Danas
15.08.2014.

„Mi ćemo srušiti sve“ (Vehovenski „Zli dusi“, Dostojevski- Kami)

O izrikama „Šta je tu sporno“ i „Sve je po zakonu“, bilo je reči na ovom mestu.

„Dakle, „šta je tu sporno“ oko rušenja kuće u Gospodar Jevremovoj ulici 47, koja, eto, „nije pripadala“ braći Baruh, već nekom drugom Baruhu, Živku Hajamu Baruhu. Pa zato i nije važno što je srušena.

„Braća Baruh (Isidor, Bora i Josif) bili su sinovi Buline Jahri i Elijahua Ilije Baruha, beogradskih Jevreja. Sva trojica su poginula tokom Drugog svetskog rata kao pripadnici Narodnooslobodilačkog pokreta. Ulica na Dorćolu, u kojoj su nekada stanovali ponela je njihovo ime, kao i osnovna škola sazidana u blizini njihove kuće“. Čiji će jedan od polaznika reći kako se seća da je u školi učio na kome je ona mestu i čije ime nosi i da više tome veruje od izjava današnjih nadležnih.

Horom „Braća Baruh“, koji je proletos proslavio sto trideset petu godišnjicu postojanja dirigovali su i Stevan Mokranjac, Josif Marinković i Stevan Hristić. (Hor je bio Srpsko-Jevrejskog prijateljstva, da bi poneo ime Braće Baruh u znak poštovanja i odanosti.)

Jeste li slušali pevanje ovoga hora.

I „šta je tu sporno“ u rušenju kuće Baruh, formalno, pravno, zakonito, bilo kako i na koji način, kakvo je to pitanje, u kakvom se mozgu ono začelo, u onom koji na sve odgovara „šta je tu sporno“, i onda koja je vlast začela, koja odobrila, koja potpisala, koja izvela, izvršila, dopustila da se izvrši. Ko je „samo slušao naređenja“, ko je „samo izvršavao“, „odrađivao“ svoj posao“.

U nedelju 10. avgusta.

A onda, posle nedelje, nepodnošljivi hor obrazloženja legalnosti rušenja kuće u Gospodar Jevremovoj ulici 47. Ima table investitora, nema table, niko ništa ne zna, „niko nije bio tu“, „nisu imali informacije“, „nisu znali“… Dozvole, pečati, odluke, odobrenja…

Kada se ta dva pevanja, pevanje i „pevanje“ uporede, onda, valjda, znamo, šta je istina. Ili se ništa ne zna.

Ne zna. A time i ne oseća.

Zločin iz ravnodušnosti.

„Isidor Isa Baruh (1910-1941), inženjer. Posle završenog Tehničkog fakulteta zaposlio se u Smederevskoj Palanci i u beogradskoj fabrici Mikron, odakle je otpušten zbog revolucionarne delatnosti. Godine 1940. uhapšen je i osuđen zbog revolucionarne delatnosti na osamnaest meseci zatvora. Po izbijanju ustanka bio je politički rukovodilac u Kosjeriću, a potom politički komesar Crnogorske čete Užičkog partizanskog odreda. Poginuo je 28. septembra 1941. godine, a za narodnog heroja je proglašen 6. jula 1953. (Savez jevrejskih opština u Beogradu)

Šta je bilo sa fabrikom Mikron, ima li vode u Užicu, gde nestade ulica 7. jula.

Zakon o restituciji ne obuhvata povraćaj imovine od 1941, već od 1945. Istina, zakon o restituciji koji se odnosi na žrtve Holokausta trebalo je da bude donesen do novembra 2011. i istina, nikada nije donesen.

„Bora Baruh (1911-1942), pravnik i slikar. Sa studija slikarstva u Parizu proteran u Jugoslaviju, gde je često hapšen i zlostavljan, a 1940 sproveden u logor u Bileći. Nakon kapitulacije Kraljevine Jugoslavije zarobljen je i odveden u logor u Smederevu, odakle je pobegao i otišao u Prvi šumadijski“… U oslobođenom Užicu (sa vodom za piće) bavio se propagandnim radom. Po povratku iz Sanžaka uhvatili su ga četnici, kod Nove Varoši (gde je danas od kanjona reke Uvca napravljena najveća deponija u Zapadnoj Srbiji, a možda i na „Zapadnom Balkanu“), a potom predat Nemcima. Bio je zatvoren u Banjičkom logoru, a kasnije streljan u Jajincima 7. jula 1942. U svetu slikarstva najprepoznatljiviji je bio po pejzažima, mrtvim prirodama i portretima. Izlagao je u Parizu, Londonu, Hagu, Beogradu i Zagrebu, a njegova ulja posthumno su predstavljena ljubiteljima umetnosti širom Jugoslavije i Evrope.

Nema više praznika 7. jula.

„Josip Joža Baruh (1913-1941), profesor, rođen u Beogradu, završio Filozofski fakultet. Prvi put uhapšen posle studentskih demonstracija 1934, a do smrti još dvadesetak puta. Godine 1939. zaposlio se kao profesor filozofije u Petrovcu na Mlavi. Od 1941. delovao je ilegalno u Bajinoj Bašti. (Tu su nikl hteli da kopaju, govorili su „svi pijete kafu iz niklovanih džezvi, pa šta, šta je tu sporno“), gde je osnovao partizansku četu čiji je bio politički komesar. Umro je u Užicu 8. oktobra 1941, od rana zadobijenih u borbi kod Bajine Bašte. „

Braća Baruh su imala dve sestre koje su takođe stradale u Drugom svetskom ratu. Rašela Šela Baruh (1914-1941), radnica. Radila je u fabrici „Elka“ na Dorćolu. Uhvaćena je tokom jedne partizanske diverzije, kada je oslepela. Kasnije prebačena u Banjički logor, gde je 4. oktobra 1941. godine streljana zajedno sa mužem Lazarom Simićem.

„Berta Bela Baruh (1924-1943), učenica. Od 1939. je član SKOJA. Posle provale u Beogradu 1942. Ostala je bez partijske veze, krila se na železničkoj stanici po vagonima, sve do kraja 1942, kada je bežeći prema Čukarici uhapšena. Streljana je u Banjičkom logoru marta 1943.“

Radila u fabrici na Dorćolu. Sve je zapravo na Dorćolu. Radnica, gde su danas radnice.

Firma GJ, koja je u nedelju srušila kuću porodice Baruh nasred državom zaštićenog Starog grada je u vlasništvu Miroslava Majkla Đorđevića, biznismena, milionera i jednog od najuticajnijih ljudi dijaspore.

Kuća nije zaštićena, kažu iz nepodnošljivog hora, Zavod za zaštitu, na primer, ali jeste deo grada gde se ona nalazi. A da je zaštićena kuća, onda je moguće srušiti deo grada.

„Miroslav Majkl Đorđević, rođeni Dorćolac. Otisnuo se u Ameriku 1956. godine za ocem, oficirom. Završio studije bankarstva na Kalifornijskom univerzitetu. Zaposlio se u osiguravajućem društvu u San Francisku, i kako je rekao, uz platu i bonuse za godinu zaradio prvi milion. Jedan od osnivača Kongresa srpskog ujedinjenja, a sada predsednik Upravnog odbora. Kongres je osnovan 1990, i shodno događajima („koji su se događali“) pomagali su izbeglice, slali lekove, hranu i drugu pomoć. Danas preko Zadužbine „Studenica“ stipendira mlade iz Srbije za školovanje u Americi“. (Iz štampe)

Koji „Kongres“, kakav „Kongres“, koje „srpsko ujedinjenje“.

I investicioni urbanizam.

Jasno je to, uprošćeno rečeno, da ono što se nije dalo zatreti i u ratovima od 91. nadalje, sada se može, i treba kupiti, i rušiti.

„Predsednik Saveza jevrejskih opština Ruben Fuks rekao je da je rušenje kuće porodice Baruh iz 19. Veka u centru Beograda nedopustivo (Tanjug, Beta). Tražićemo objašnjenje za ovaj postupak, koji nije opravdan i nema realne osnove, i tražićemo da se takvi postupci ne ponavljaju, jer grad i ova država ostaju bez sećanja na svoju prošlost.“ (Beta, Tanjug) „On je naveo da je na prostoru Topovske šupe, gde je bio logor smrti u Drugom svetskom ratu, dozvoljena gradnja stambeno-poslovnog objekta, čija realizacija još nije počela, kao i da je zabrinut za sudbinu Starog sajmišta. Sada se najavljuje obnavljanje rada komisije za Staro sajmište, videćemo gde će to da ide, nadamo se da će ići u konstruktivnom pravcu, jer smo zabrinuti, pošto prilikom prikazivanja modela „Beograd na vodi“, prikazana je i druga obala na kojoj Starog sajmišta više nema. Nadamo se da ono neće biti izbrisano i iskorišćeno u lukreativne svrhe“, ocenjuje Fuks.

 

Još članaka

Loading...