Predstavljanje knjiga Ivana Vidaka i Saše Ćirića

16.02.2017. | 19:00

Predstavljanje knjige priča „Ugljik na suncu“ Ivana Vidaka i knjige kritika „Ne uzimaj me u usta – kritika zajedljivog uma“ Saše Ćirića

Učestvuju:

Ivan Sršen, urednik izdavačke kuće Sandorf iz Zagreba

Aleksandra Rašić, urednica Književne radionice rašić iz Beograda

Ivan Vidak, autor knjige priča „Ugljik na suncu“

Saša Ćirić, autor knjige kritika „Ne uzimaj me u usta – kritika zajedljivog uma“

 

* CZKD sala na spratu

Biografije autora:

Ivan Vidak (1981, Sombor) – od 1999. živi i radi u Zagrebu gde je, u međuvremenu, diplomirao dramaturgiju na Akademiji dramske umjetnosti. Ovo mu je prva knjiga.

Predstavljamo njegovu knjigu priča Ugljik na suncu (Književna radionica Rašić, 2017.)

Saša Ćirić, (1975, Pirot) – završio Filološki fakultet u Beogradu, grupu za srpsko-svetsku književnost. Radi na Radio Beogradu 2, gde prati postjugoslovenske i balkanske književnosti. Jedan od urednika u Betonu, dodatku dnevnog lista Danas. Književni kritičar tjednika Novosti iz Zagreba od 2009. godine. Objavio knjige kritikaUžici hermeneutike (Zrenjanin, 2009.) i Ujed istorije (Ulcinj, 2009.), knjigu drama Tri radio drame (Beograd, 2015.) i knjigu kritika Ne uzimaj me u usta – kritika zajedljivog uma (Zagreb, 2016.).

Predstavljamo njegovu knjigu Ne uzimaj me u usta – kritika zajedljivog uma (Sandorf, Zagreb, 2016.)

Odlomak iz priče „Nevidljivi čovjek“  („Ugljik na suncu“ Ivan Vidak)

Bio je to prvi i posljednji put da su doktor i velečasni bili u bircuzu „Kod Pište“. I inače su tamo, kako je bircuz u sklopu vatrogasnog doma dobrovoljnog vatrogasnog društva, redoviti gosti bili gotovo isključivo vatrogasci; tu i tamo bi navratio neki Pištin prijatelj ili rođak, ili zalutali gost nekih drugih bircuza. Ustvari, „Kod Pište“ je bio pravi mali vatrogasni stožer. Tamo se dežuralo, pripremalo, jelo, pilo, veselilo i tugovalo. Taj „vatrogasni klub“ nerijetko je bio razlog zašto su ljudi postajali vatrogascima.

Tog dana je sve počelo tako što je neposredno nakon podneva došla dojava o požaru. Trojica dežurnih koji su sjedili u bircuzu bili su Željko, Tonča i Iva. Nakon dojave su se pomalo uzbuđeno rastrčali, uključili sirenu u domu koja je proparala zrak nad cijelim selom, sjeli u kamion i odvezli se na mjesto događaja. Isprva ih je iznenadilo što na lokaciji nije bilo okupljenih znatiželjnika ili pomagača pred kapijom. Iz dvorišta se vidio manji stup crnog dima pa su parkirali pred kapijom i naprasno je otvorili da bi ih dočekao neobičan prizor: Ivica Šeremešić je sjedio sablasno smiren pored velikog limenog korita u kojem je nešto gorjelo. Na trenutak su pomislili da se radi o podvali pa im je skoro splasnulo uzbuđenje. Ali grozan miris koji se širio od vatre upozoravao je.

– Ivice, šta to gori? – upitao je Željko.

Ivica se jezivo smirenog pogleda okrenuo prema njima.

– Klara. – odgovorio je.

Željko je, još uvijek u nevjerici, uzeo ručni aparat za gašenje požara s kamiona i užurbanim korakom prišao koritu.

– A, jebote! – zgroženo je vrisnuo i stao gasiti vatru – Zovite miliciju! I doktora! – proderao se Tonči i Ivi.

Iva je uspaničeno otrčao, a Tonča se počeo oprezno približavati koritu.

– Crni Ivice! Pa šta si to napravio?! – procvilio je Željko uplašen i uzbuđen do krajnjih granica.

Ivica je lijeno skrenuo pogled prema njemu i odgovorio:

– Nisam ja. Sama je.

Odlomak iz ogleda „Ljubavi i boli književne kritike“ („Ne uzimaj me u usta – kritika zajedljivog uma“, Saša Ćirić)

Pisanje kritike u skučenim sredinama predstavlja neminovni iako nevoljeni asketski čin (retki su kritičari koji uživaju u fami glavoseka ili egzekutora), autodestruktivna delatnost koja sebe stavlja iznad razine prijateljstva i poslovnog interesa, dakle, delatnost osuđena na debakl. Debakl, koji, uzgred, može imati nekoliko lica i nijedno od njih nije prijatno za gledanje. Etički najružnije je pretvaranje ili simulacija intelektualno poštene kritike iza koje stoji oportunistička kalkulacija ili nepotistički protekcionizam. Takođe, kritičar suočen sa realnim gubicima i naporima ravnim „uzaludnom ljubavnom trudu“ (deljenja pravde koliko i deljenja packi), može jednostavno odustati od pisanja kritike i baviti se nečim drugim, srodnim ili manje srodnim poslom. A može i, ukoliko je emocionalno ili finansijski zavisan od pisanja kritike, odustati od tzv. negativne kritike i pisati, ne nužno i uvek panegirike, već neutralne i „objektivne“ recenzije iz kojih je hirurški odstranjen vrednosni sud, zavaravajući se da ne čini ništa kukavički i nečasno, naprotiv, bivajući uveren da „prava“ književna kritika (naučno podsticajna a građanski pristojna i umesna) i ne može da ima drugačiju strukturu i pristup. Dakle, može postati licemer, eskapista ili činovnik-beležnik, tj. zemljomer K. (gde je „K.“ skraćeno od „kritičar“).

Podrška ciklusu

Slični članci

Loading...