Promocija knjige “Pesme” Nikolaja Olejnikova i razgovor

23.12.2016. | 20:00

Književni program CZKD, ciklus Taksidermija ili Revolucija

Promocija knjige “Pesme” Nikolaja Olejnikova i razgovor o Olejnikovu kao strip junaku, scenaristi i uredniku sovjetskih dečjih magazina

Pozivamo vas na predstavljanje knjige “Pesme”, autora Nikolaja Olejnikova u prevodu Duška Paunkovića (Paideia, 2015), u okviru čega će se voditi  razgovor kako o pesnikovom literarnom radu tako i o uređivačkom radu u sovjetskim dečjim magazinima “Jež”, “Štiglic” i “Cvrčak”. U ovom izdanju predstavljeno je skoro celokupno pesničko stvaralaštvo Nikolaja Olejnikova.

Učesnici:

Duško Paunković, prevodilac s ruskog

Zorislav Paunković, prevodilac s ruskog

Danilo Milošev Wostok, strip autor i ilustrator

Saša Rakezić alias Aleksandar Zograf, strip autor i ilustrator

“Nikolaj Olejnikov”

Nikolaj Olejnikov se ubraja među najznačajnije ruske pesnike XX veka. Sticajem okolnosti, našao se u senci drugih velikana, pre svega svojih prijatelja oberiuta Danila Harmsa, Aleksandra Vedenskog i Nikolaja Zabolockog. Recepcija njegovog dela je počela prilično kasno – na Zapadu i u samizdatu šezdesetih-sedamdesetih godina, a u Rusiji mu se tek početkom devedesetih pojavljuje reprezentativna knjiga „Vrtlog strasti“ (1991). Za života je objavio samo tri pesme namenjene odraslim čitaocima, koje je zvanična kritika odmah napala. Njegov pesnički opus nije obiman, a jedan deo pesama je uništen i izgubljen. Pesme koje su ostale u rukopisu sačuvali su njegova supruga i prijatelji. Živeo je relativno kratko – u svojoj 39. godini je stradao u Staljinovim čistkama.

Gotovo svi savremenici koji su pisali o Olejnikovu slažu se da je bio izuzetna osoba. Najvažniji memoaristi (Lidija Ginzburg, Jevgenij Švarc, Venijamin Kaverin, Nikolaj Čukovski, Isaj Rahtanov) ističu njegovu neobičnu pamet, a neki od njih govore i o genijalnosti (J. Švarc). Iako njegove pesme za odrasle nisu objavljivane, Olejnikov je znatno uticao na književne tokove svog vremena, a u velikoj meri je doprineo konstituisanju i uobličavanju sovjetske književnosti za decu. Uređivao je nekoliko časopisa i smatrao je časopis samostalnom književnom formom. Pojavljuje se i kao književni junak u delima mnogih svojih kolega (novela Mihaila Slonimskog „Mašina Emeri“, poema Zabolockog „Lodejnikov“, više tekstova Danila Harmsa i dr.). Poseban značaj imaju njegovo druženje s Danilom Harmsom i Aleksandrom Vedenskim i pripadnost ruskim apsurdistima. On nije bio član grupe Oberiu (1928–1930), ali pripadao je mnogo trajnijoj skupini „Činari“, koja je imala sličan sastav (1925–1936). Ovu grupu su, po svedočanstvu Jakova Druskina, pored pomenutih Harmsa i Vedenskog, činili sâm Druskin, Leonid Lipavski i Tamara Lipavska. Njeno delovanje je dokumentovano u knjizi Leonida Lipavskog „Razgovori“, u prevodu Zorislava Paunkovića, u kojoj su zabeleženi susreti i razgovori činara i njihovih prijatelja (N. Zabolockog, D. Medvedeva i V. Propa) tokom 1933. i 1934. godine.

Olejnikov je napisao stotinak pesama i dve poeme, „Venera i Vulkan“ i „Vrtlog strasti“. Pesme su isprva nastajale kao prigodne, bez ambicije, da bi s vremenom, uoči smrti, pesnik počeo da sastavlja knjigu. Recepcija njegovog dela razvija se u dva pravca. Jedni ga smeštaju u okvir apsurdne književnosti i vide u njemu predstavnika oberiutske struje – uprkos tome što su njegove pesme razumljivije i pristupačnije od pesama njegovih kolega i što u potpunosti odgovaraju formalnim zahtevima tradicionalne književnosti. Drugi ga u većoj ili manjoj meri odvajaju od oberiutskog društva i vezuju za bogatu tradiciju ruske satirične i humoristične poezije, na koju se on nesumnjivo oslanja i nadovezuje.

Do danas najbolji tekst o Olejnikovljevoj poeziji napisala je Lidija Ginzburg, koja ga je i lično poznavala. Ona je još tridesetih godina izdvojila Olejnikova kao prvorazrednog autora. Po njoj, pesnika su oblikovale dve naizgled nespojive tradicije – tradicija satirične poezije (Mjatlev, A. K. Tolstoj, Kozma Prutkov, pesnici iz časopisa „Iskra“ i „Satirikon“) i tradicija Vladimira Hlebnjikova, u smislu shvatanja reči i principa njihove upotrebe. Iz ovog spoja raznorodnih tradicija nastao je pesnik jedinstvenog izraza. Lidija Ginzburg smatra da je Olejnikov otišao dalje od Zabolockog, Harmsa i Hlebnjikova u stvaranju novog jezika.

Olejnikov piše višeznačnu šaljivu poeziju koristeći klasične forme – prigodnu i pohvalnu pesmu, poslanicu, odu, basnu, baladu, poemu, koje ispunjava novim sadržajem.

Kod nas je Olejnikov, iako retko prevođen, dobio tretman antologijskog pesnika. U Petrovljevoj „Antologiji ruske poezije XVII–XX veka“ objavljena je jedna njegova pesma u prevodu Danila Kiša. Prevod druge pesme ostao je u Kišovoj zaostavštini.

Zorislav Paunković

Duško Paunković

Slični članci

Loading...