stav

Između Bečkog koncerta i Ulice otvorenog srca

Autor: Borka Pavičević
03.01.2015.

Prvog januara, tačno u podne, kao i prethodnih godina, u Centru za kulturnu dekontaminaciju izložbom „Živi, mrtvi i ostali“ obeležena je (kako se to kaže) dvadesetogodišnjica rada ove autonomne institucije društvenosti, koja počiva na zastupanju javnog dobra, problematiziranju, otvaranju dijaloga i sprezi kritičnosti i autorstva.

Moram da posvedočim o tome, jer će se svedočenja o prvom danu 2015. odnositi uglavnom na „Ulicu otvorenog srca“, a o tome i jeste reč – o srcu, ili o srčanosti. Dakako, ova stvar sa srcem nije sentimentalne prirode, već se o njoj da misliti i kao o toku jedne istorije kojom Ulica Lole Ribara postaje Svetogorskom, ili se vraća Svetogorskoj, a Bitef, internacionalni festival novih pozorišnih tendencija, počinje da se naziva Međunarodnim pozorišnim festivalom, nove tendencije nekako čile u pravcu smotre „izvođačkih umetnosti“.

„Dragi moji, ljubim vas, znam da bi Jovan bio sad kod vas, sretna vam nova godina“ (Zoran), jedna je od poruka u telefonu, tačno Jovan Ćirilov napisao je prvi tekst o Centru 15. januara 1995. u „Politici“ sa kojim je sarađivao dugi, predugi niz godina, da bi ga u vreme demonstracija 1996/97. izbacili „jer je okrenuo leđa“, baš kao što su se studenti Arhitektonskog fakulteta sa profesorima Irinom Subotić i Brankom Pavićem našli u centru pošto su ih u mraku, isključena im je struja, batinali nepoznati nasilnici sa kukuljicama preko „mislećih“glava. Kao što se i Škola ljudskih vrednosti, obrazovanje (nije edukacija) šrednjoškolaca odvijala u Centru godinama (Slobodanka Božović), kada je postalo nemoguće baviti se ljudskim vrednostima u institucijama koje su zbog tih istih vrednosti stvorene, baš kao što je i veliki početni potencijal Centra bio sastav ljudi udaljenih sa televizije, sa Univerziteta, pogotovo Pravnog fakulteta, te je na taj način bilo moguće da se ukrste znanja i umeća, stvarne potrebe i ticanja za drugost i svet, stvarnost i okolnosti, svih onih u kojima su se srele profesionalnost i savest. Jer šta bi profesionalnost bila bez savesnosti, i šta „nezavisno novinarstvo“ bez strasti zastupanja (da li je Hemingvej otišao u Španski građanski rat samo zato što je bio profesionalac, rekao je jednom Jirži Dinzbir u Centru), i šta bi svi „nezavisni“ bili bez sprovođenja ideja u čin, u delo.

„Čestitam vam pod kamenicama i reflektorima“, napisala je Mira Erceg, rediteljka predstave „Smrt Uroša Petoga“ Stefana Stefanovića, devetnaestogodišnjaka ne tako igranog kao mnogi drugi koji nisu videli da se naš srednji vek može porediti sa dostignućima dubrovačke demokratije (Moderna, srpski nacionalni identitet u Dvadesetom veku), komad koji smo izabrali jer nam je Radomir Konstantinović savetovao da „obiđemo“ građansku dramu. „Ja, devojke, mogu učestvovati u Moderni samo ako mi dozvolite da na sceni zakoljem petla.“ Učestvovao je i to najviše sa „Bićem i jezikom“, u smislu opredeljenja, baš kao što su i drugi učestvovali sa svim onim što su pre devedesetih uradili. Na primer, i paradigme radi, da nije bilo Bitefa i unošenja pozorišta u do tada za pozorište nepredviđene prostore, da li bi bilo inspiracije koja bi mogla izdržati rad i rekonstrukciju nekadašnjeg „Mizea“ „krštenog“ u „Paviljon Veljković“, samo unošenjem novog da se tradicija pretvori u kontinuitet (parafraza Lešeka Kolakovskog) i izjava Slobodana Šnajdera (razgovor u Centru onomad kada se bez srčanosti nije moglo živeti, a povodom „veštica“ koje su ujedinjavale „ove naše prostore“ da će jednom biti jasno da su najveći izdajnici zapravo patrioti).

Nije lako baratati sa ovim uzurpiranim pojmovima, kao ni sa drugim „zagađenim pojmovima“, reč i jeste o jeziku, ili „preuzimanju“ značenja, paralelno sa „preuzimanjem odgovornosti“ koja se ima ili nema, koje ima ili nema, baš kao i slobode.

I saborac Guta, Branislav Grubački „Zvono zeleno“, pa mu spaljeno šalje poruku „Upiši me na spisak“, zovem ga, a on kaže „nemoj slučajno da napišeš „Novi patriotizam“, nego vam je torta poklon od „Novog optimizma“. Znam, Guto, i Zoran Đinđić nazvao je to što je hteo „vizijom“, znao je filozof da je „zagađen“ pojam „utopija“, baš kao što bi bilo teško priznati da si filozof, pa se prozvao „menadžerom“. Biće da je to problem svih „naslednika“ koji su pomislili da se pomoću „brenda“, pi-ara i marketinških agencija da proizvesti reforma, i modernizacija, bez suštine i stvarne političnosti. Ne samo da je doneo tortu prvog u podne, već nam je prethodno, dok je trajao alternativni sajam knjiga „Dvadeseti vek“ Ivana Čolovića i dok se u Centru skupljali i oni koji su „sticajem istorijskih okolnosti“ izostali sa riskantnog poduhvata upisa u jedno vreme, „Živi mrtvi i ostali“, već nam je i novu kaljevu peć poklonio, kada zatečena nije mogla da izdrži, za koju sam jutros posle „besane noći“, zbog onih koje ćemo potpisati i opet rizikovati da nekog nema (Jasne Diklić, promocija knjiga o opsadi Sarajeva, Mire Šuvar, koja je tog dana kada je u pet posle podne trebalo da bude promocija Šuvarove knjige u Centru javila da njega više nema i da promocije neće biti, Stipe Mesića, koji je došao na promociju Tepavčeve knjige „Moj Drugi svetski“ i odmah se vratio, Mirke Zović, koja je dovodila italijanske studente da se pridruže našima, nema komemoracije Lazara Udovičkog jer je film „Španija moje mladosti“ ostao u policiji zato, valjda zato što je na njemu pisala „Zastava film, vojna arhiva“, Žaka Langa, evo ga na fotografiji sa Jovanom Ćirilovom, drže u rukama novine „Demokratija“, Borisa Bakala…) sa radošću iscepala drva. Jer je Guta juče vozeći iz Zrenjanina napisao „Pa da ste gledali travu koja rasta dvadeset godina …“

Nismo gledali travu koja raste. A jeste jedan mali dud zatečen u dvorištu, na kaldrmi u Birčaninovoj 21 narastao u veliko, veliko drvo, te se dudinje moraju čistiti i o tome je rasprava u Centru. U kome je Danijel Miteran, koja je izostala iz upisa, rekla kako je demokratija svakodnevna bitka, kako je nema ako se ne rekonstruiše i ne raspravlja svakog dana, ako nije procep i agon. Ako nije javna, u javnom prostoru.

U tu svrhu, ili kada je u pitanju pojam svrhe i smisla (vrednosti, odnosa etike i estetike) tokom dvadesetogodišnje istorije, bez „istorijske distance“ objavili smo knjigu Mirjane Miočinović „Nemoć očiglednog“, to je novogodišnji poklon Imagolita iz Stokholma i Centra za kulturnu dekontaminaciju -„Prvi i drugi deo“.
Ima još jedna ugrožena reč. Ponos. Htela bih da je „preuzmem“. Zbilja, usuđujem se da kažem „Sa ponosom“ se upisujem u „ostali“ (sada mi je nako jasniji naslov „Živi, mrtvi i ostali“). Nije bilo sentimentalno, dan je bio hladan i „zoran“ (za razliku od „mrtvozornog teatra“, Piter Bruk), uspeli smo da dvadeseti put namučimo silan svet izlaskom i dolaskom u podne, baš kao i onim „kulturna dekontaminacija“, i 2015. godina je počela.

Preuzeto sa Danas online.

Moram da posvedočim o tome, jer će se svedočenja o prvom danu 2015. odnositi uglavnom na „Ulicu otvorenog srca“, a o tome i jeste reč – o srcu, ili o srčanosti. Dakako, ova stvar sa srcem nije sentimentalne prirode, već se o njoj da misliti i kao o toku jedne istorije kojom Ulica Lole Ribara postaje Svetogorskom, ili se vraća Svetogorskoj, a Bitef, internacionalni festival novih pozorišnih tendencija, počinje da se naziva Međunarodnim pozorišnim festivalom, nove tendencije nekako čile u pravcu smotre „izvođačkih umetnosti“.

„Dragi moji, ljubim vas, znam da bi Jovan bio sad kod vas, sretna vam nova godina“ (Zoran), jedna je od poruka u telefonu, tačno Jovan Ćirilov napisao je prvi tekst o Centru 15. januara 1995. u „Politici“ sa kojim je sarađivao dugi, predugi niz godina, da bi ga u vreme demonstracija 1996/97. izbacili „jer je okrenuo leđa“, baš kao što su se studenti Arhitektonskog fakulteta sa profesorima Irinom Subotić i Brankom Pavićem našli u centru pošto su ih u mraku, isključena im je struja, batinali nepoznati nasilnici sa kukuljicama preko „mislećih“glava. Kao što se i Škola ljudskih vrednosti, obrazovanje (nije edukacija) šrednjoškolaca odvijala u Centru godinama (Slobodanka Božović), kada je postalo nemoguće baviti se ljudskim vrednostima u institucijama koje su zbog tih istih vrednosti stvorene, baš kao što je i veliki početni potencijal Centra bio sastav ljudi udaljenih sa televizije, sa Univerziteta, pogotovo Pravnog fakulteta, te je na taj način bilo moguće da se ukrste znanja i umeća, stvarne potrebe i ticanja za drugost i svet, stvarnost i okolnosti, svih onih u kojima su se srele profesionalnost i savest. Jer šta bi profesionalnost bila bez savesnosti, i šta „nezavisno novinarstvo“ bez strasti zastupanja (da li je Hemingvej otišao u Španski građanski rat samo zato što je bio profesionalac, rekao je jednom Jirži Dinzbir u Centru), i šta bi svi „nezavisni“ bili bez sprovođenja ideja u čin, u delo.

„Čestitam vam pod kamenicama i reflektorima“, napisala je Mira Erceg, rediteljka predstave „Smrt Uroša Petoga“ Stefana Stefanovića, devetnaestogodišnjaka ne tako igranog kao mnogi drugi koji nisu videli da se naš srednji vek može porediti sa dostignućima dubrovačke demokratije (Moderna, srpski nacionalni identitet u Dvadesetom veku), komad koji smo izabrali jer nam je Radomir Konstantinović savetovao da „obiđemo“ građansku dramu. „Ja, devojke, mogu učestvovati u Moderni samo ako mi dozvolite da na sceni zakoljem petla.“ Učestvovao je i to najviše sa „Bićem i jezikom“, u smislu opredeljenja, baš kao što su i drugi učestvovali sa svim onim što su pre devedesetih uradili. Na primer, i paradigme radi, da nije bilo Bitefa i unošenja pozorišta u do tada za pozorište nepredviđene prostore, da li bi bilo inspiracije koja bi mogla izdržati rad i rekonstrukciju nekadašnjeg „Mizea“ „krštenog“ u „Paviljon Veljković“, samo unošenjem novog da se tradicija pretvori u kontinuitet (parafraza Lešeka Kolakovskog) i izjava Slobodana Šnajdera (razgovor u Centru onomad kada se bez srčanosti nije moglo živeti, a povodom „veštica“ koje su ujedinjavale „ove naše prostore“ da će jednom biti jasno da su najveći izdajnici zapravo patrioti).

Nije lako baratati sa ovim uzurpiranim pojmovima, kao ni sa drugim „zagađenim pojmovima“, reč i jeste o jeziku, ili „preuzimanju“ značenja, paralelno sa „preuzimanjem odgovornosti“ koja se ima ili nema, koje ima ili nema, baš kao i slobode.

I saborac Guta, Branislav Grubački „Zvono zeleno“, pa mu spaljeno šalje poruku „Upiši me na spisak“, zovem ga, a on kaže „nemoj slučajno da napišeš „Novi patriotizam“, nego vam je torta poklon od „Novog optimizma“. Znam, Guto, i Zoran Đinđić nazvao je to što je hteo „vizijom“, znao je filozof da je „zagađen“ pojam „utopija“, baš kao što bi bilo teško priznati da si filozof, pa se prozvao „menadžerom“. Biće da je to problem svih „naslednika“ koji su pomislili da se pomoću „brenda“, pi-ara i marketinških agencija da proizvesti reforma, i modernizacija, bez suštine i stvarne političnosti. Ne samo da je doneo tortu prvog u podne, već nam je prethodno, dok je trajao alternativni sajam knjiga „Dvadeseti vek“ Ivana Čolovića i dok se u Centru skupljali i oni koji su „sticajem istorijskih okolnosti“ izostali sa riskantnog poduhvata upisa u jedno vreme, „Živi mrtvi i ostali“, već nam je i novu kaljevu peć poklonio, kada zatečena nije mogla da izdrži, za koju sam jutros posle „besane noći“, zbog onih koje ćemo potpisati i opet rizikovati da nekog nema (Jasne Diklić, promocija knjiga o opsadi Sarajeva, Mire Šuvar, koja je tog dana kada je u pet posle podne trebalo da bude promocija Šuvarove knjige u Centru javila da njega više nema i da promocije neće biti, Stipe Mesića, koji je došao na promociju Tepavčeve knjige „Moj Drugi svetski“ i odmah se vratio, Mirke Zović, koja je dovodila italijanske studente da se pridruže našima, nema komemoracije Lazara Udovičkog jer je film „Španija moje mladosti“ ostao u policiji zato, valjda zato što je na njemu pisala „Zastava film, vojna arhiva“, Žaka Langa, evo ga na fotografiji sa Jovanom Ćirilovom, drže u rukama novine „Demokratija“, Borisa Bakala…) sa radošću iscepala drva. Jer je Guta juče vozeći iz Zrenjanina napisao „Pa da ste gledali travu koja rasta dvadeset godina …“

Nismo gledali travu koja raste. A jeste jedan mali dud zatečen u dvorištu, na kaldrmi u Birčaninovoj 21 narastao u veliko, veliko drvo, te se dudinje moraju čistiti i o tome je rasprava u Centru. U kome je Danijel Miteran, koja je izostala iz upisa, rekla kako je demokratija svakodnevna bitka, kako je nema ako se ne rekonstruiše i ne raspravlja svakog dana, ako nije procep i agon. Ako nije javna, u javnom prostoru.

U tu svrhu, ili kada je u pitanju pojam svrhe i smisla (vrednosti, odnosa etike i estetike) tokom dvadesetogodišnje istorije, bez „istorijske distance“ objavili smo knjigu Mirjane Miočinović „Nemoć očiglednog“, to je novogodišnji poklon Imagolita iz Stokholma i Centra za kulturnu dekontaminaciju -„Prvi i drugi deo“.

Ima još jedna ugrožena reč. Ponos. Htela bih da je „preuzmem“. Zbilja, usuđujem se da kažem „Sa ponosom“ se upisujem u „ostali“ (sada mi je nako jasniji naslov „Živi, mrtvi i ostali“). Nije bilo sentimentalno, dan je bio hladan i „zoran“ (za razliku od „mrtvozornog teatra“, Piter Bruk), uspeli smo da dvadeseti put namučimo silan svet izlaskom i dolaskom u podne, baš kao i onim „kulturna dekontaminacija“, i 2015. godina je počela. – See more at: http://www.danas.rs/danasrs/kolumnisti/izmedju_beckog_koncerta_i_ulice_otvorenog_srca.887.html?news_id=295090#sthash.X41jey2D.dpuf

Još članaka

  • Support for the struggle against war and repression!

    Support for the struggle against war and repression!

    Support for the struggle against war and repression! For the collective Chto Delat, from the performance collective New People: Aleksandra Sekulić, Ana Isaković, Ana…

    23.03.2022.
  • Zaustaviti agresiju Ruske Federacije na Ukrajinu

    Zaustaviti agresiju Ruske Federacije na Ukrajinu

    Organizacije okupljene oko Platforme Tri slobode oštro osuđuju agresiju Ruske Federacije na Ukrajinu i upozoravaju da je na delu flangratno kršenje normi međunarodnog prava.…

    03.03.2022.
  • In Memoriam Branimir Stojanović – Trša
    Autor: Branislav Dimitrijević

    In Memoriam Branimir Stojanović – Trša

    Otvorenost je najveće lukavstvo. Tako nas je učio Branimir Stojanović – Trša. Ta formula, jedna od tek nekolicine neupitnih formula kojima je ponekad pribegavao,…

    02.03.2022.
Loading...