stav

Mala mi je ova scena

Autor: Ana Isaković
20.03.2014.

Premijera u Bitef teatru predstave „Mali mi je ovaj grob“ drame Biljane Srbljanović u režiji Dina Mustafića (koprodukcija Hartefakt fonda, Bitef teatra, Kamernog teatra 55 iz Sarajeva, kazališta Ulises sa Briona i „Testaments filma“ iz Beograda.)

Glumci: Milan Marić (Princip) Marko Janketić (Nedeljko Čabrinović)-, Ermin Bravo (Danilo Ilić), Amila Terzimehić (Ljubica, fiktivni lik Danilove sestre, Gavrine i Neđine drugarice) i Svetozar Cvetković (Apis)

Šta je, između ostalog, pozorišna predstava? Čin koji se odigrava na društvenom polju u kome se predstava stvara. U koji se, svesno ili senzibilitetom, upisuje savremeno doba u vremenu njene pripreme i izvođenja. Ona može, ali ne mora, da eksplicitno navodi događaje ili obeležja svog vremena, ali i sam estetski izbor nosi i, treba da nosi, njegov pečat. Drama Biljane Srbljanović „Mali mi je ovaj grob“ vrlo odlučno bira da svoj tekst, uprkos tome što govori o davnom događaju, atentatu na austrougarskog prestolonaslednika Franca Ferdinanda, ispuni za publiku regiona prepoznatljivim odlomcima. Ako u komada ima i nešto što bi moglo da se nazove političkim i psihološkim konstantama jednog dužeg perioda, on nedvosmisleno poziva gledalište da u savremenim zbivanjima prepozna tragične zablude i lutanja istorije. Jedan pokušaj da se empatijom ta istorija shvati, a lice savremenosti pokaže kao deo tog istorijskog toka. Zato Biljana Srbljanović u tekstu nudi mnogo toga što je savremenoj pubilci u svežem pamćenju. Tu su citati govora Zorana Đinđića, izvodi sa suđenja njegovim ubicama, reči Vojislava Koštunice posle pobune Crvenih beretki i iz pisma generalu Aci Tomiću, uhapšenom u poznatoj akciji „Sablja“ posle Đinđićevog ubistva, ali i reči Tonija de Vita u Skorsezeovom filmu „Opasni momci“.

Takav sklop teksta, u koji se bliski događaji svesno upisuju, otvara jednu značajnu mogućnost za reditelje. Komad „Mali mi je ovaj grob“ je, na neki način, otvoren za dopisivanje. Čak je i magnet da se i interpretacijom i dodatim rečima aludira na trenutak u kome se predstava stvara. Ono što mene lično zbunjuje je da Dino Mustafić, reditelj nesumnjivog osećanja za društveni kontekst, nije osetio tu mogućnost. Niti je nasluto (ili svesno odbacio?) da kreativno iskoristi manevarski prostor. Naime, on je radio predstavu u vreme skorašnje pobune naroda u Bosni, a ta zbivanja su, čini mi se, mogla da nađu svoj refleks u njoj. Jer ti događaji izražavaju kompleksnu prirodu revolucionarnog poriva: potencijal za stvarne promene i zamke utopije. Utoliko pre što akteri drame Biljane Srbljanović nose u sebi i jedno i drugo. I zato što je njihov revolucionarni žar usmeren prema jednoj utopiji koja je nedavno razorena, a bosanska drama posledica tog malignog procesa.

Ovo zatvaranje očiju pred takvim mogućnostima kao da je, i pored tu i tamo uspelih scena, neutraliziralo čitavu predstavu. Ili je učinilo donekle zbrkanom tako da ni jedna linija teksta nije ubedljivo izvučena. Tačno da nije mogla da izbegne ono što tekst naglašava. Premisu da ideja revolucije neminovno ide u susret manipulaciji. I činjenicu da autorka teksta govori o neizbežnoj kazni poleta subverzije. Na primer: splet živog i skoro nevinog poleta mladosti željne da ispuni svoje vizije i zločina da ta vizije ostvari. Plemenitost nagona za subverzijom jednog nepodnošljivog stanja i zamki na tom putu. I ono što taj revolucionarni i idealistički žar ne prepoznaje: manipulaciju tamnih snaga koji ga koristi. Jer su, s jedne strane, mladi zaverenici (mladobosanci) vođeni slikom jugoslovenske utopije a, s druge, oni koji ih zaverenički zlouptrebljavaju za nasilno ostvarenje velikosrpske ideje.

Gavrilo Princip izvršava atentat zbog ideje ujedinjenja južnoslovenskih naroda, a istovremeno je izmanipulisan idejom Dragutina Dimitrijevića Apisa o velikoj Srbiji. Ova linija revolucionarnog poleta, stalno u mreži zavere, u pozadini omogućila je autorki da poveže, na jedan, naizgled paradoksalan način, skorašnje ubistvo Zorana Đinćića i atentat na Franca Ferdinanda. Ne da bi ih izjednačila, nego da bi osvetlila mehanizam koji se na Balkanu i u srpskoj istoriji perpetuira. Ali te dominante teksta, zato što nisu praćene uverljivom režijom, postepeno se gube tokom predstave. Ako njen prvi deo donekle uspešno stavlja akcenat na mladost i njen revolucionarni zanos, u drugom delu, u kome drama treba da ukrsti revoluciju i manipulaciju, gubi svoj zamah. Tada se pribegava drastičnim rešenjima, svirepim prizorima i kakofoniji replika koje svojom bukom pokušavaju da nadoknade odsustvo jasne ideje kuda predstavu treba uputiti. U njoj ostaje problematična i paralela dva atentata. Zato i kobna uloga Crne ruke početkom dvadesetog veka u paraleli sa onim snagama koji su, krajem tog veka, skovale zaveru da se uništi ono što su zamislili mladobosanci i dovele do ubistva Đinđića, skoro pada u farsu. Ni Apis, kao lik, pa ni glumački, ne nosi pečat istorijske kobi. Ona se, pak, upravo nalazi u samom nazivu drame jer se iz tog tesnog groba, nedovoljnog da je zatrpa, ona vremenom ponovo obnavlja.

Kolebanje oko pristupa osnovni je greh reditelja. I zato ponavljam svoju prvobitnu tezu: iskreno osećanje trenutka (što je Dino Mustafić propustio) je ono što čini, pogotovo politički komad, uspešnim. Kada jednim nesumnjivo inventivnim rešenjem, daje mogućnost da se pojedine replike izgovore iz publike, on je bio na pragu da shvati ono što je predstavom izbegao. A to je da se čuje glas ljudi među kojima se predstava stvara ili nasluti huk gneva u zemlji u kojoj Princip izveo svoj podvig ili zločin. I na taj način propustio da autentično proširi polemičko polje što ovaj komad zaslužuje. Time je samo podržano postepeno nestajanje tog neophodnog polja.

Još članaka

Loading...