stav

O stvaralaštvu Bogdana Bogdanovića: uvod u celinu

Autor: Ljubica Slavković
29.12.2015.

BOGDAN BOGDANOVIĆ

uvod u celinu

BB: Uvod u celinu je dvodnevni skup o stvaralaštvu Bogdana Bogdanovića, održan u Centru za kulturnu dekontaminaciju i na Arhitektonskom fakultetu, 11. i 12. decembra 2015.

Iniciran je posetom studentkinja Irine Riđešić i Sonje Radlovački u potrazi za prostorom da izlože svoj tobogDan, rad sa izbornog predmeta PaPs Arhitektonskog fakulteta u Beogradu, kao i (prvom) asocijacijom studenata arhitekture u toku javnog časa u CZKD-u da Bogdan Bogdanović „beše onaj koji je hteo da bombarduje Beograd“. Odnos prema kulturnom stvaralaštvu i nasleđu jednostavno se ogleda i u obrazloženju televizije sa nacionalnom frekvencijom koja nam se uoči skupa javlja zainteresovana za reportažu o događaju jer je „Bogdan Bogdanović kao arhitekta manje poznat“.

Bogdan Bogdanović će jedne asocirati na spomeničku arhitekturu – Jasenovac, Jevrejsko groblje u Beogradu ili Mostar, druge na gradonačelnika Beograda, dok treći neće znati o kome je reč. Manje je onih koji će se setiti svog učitelja ili kolege profesora, neobičnog pedagoškog i obrazovnog pristupa, reforme Arhitektonskog fakulteta i Nove škole, životnih lekcija heurističkih igara, izmaštanih civilizacija i gradova Seoske škole za filozofiju arhitekture i misterioznog sveta Malog Popovića, ili se zamisliti pred simbolima, prostorom i oblicima Slobodišta, Dudika, Prilepa ili Travnika, pred Zelenom kutijom – kutijom od kartona koja beležili stvarnost bez cenzure i autocenzure, idejama Radionice za popravku grada, kovanicama Mali urbanizam, Urbicid Mrtvouzice i time da je jezik misao a misao je čin, zaludgraditeljima i unutrašnjom arhitekturom Zaludne mistrije, pa i gradovima na velikim rekama i urbanistima koji ne umeju da plivaju. Neobična je polisemija stvaralaštva arhitekte koji je pisao da bi umeo da gradi a gradio da bi umeo da piše.

Bogdan Bogdanović bio je protivrečnost na dve noge. Tema ovog, dugoročnog i u nameri zajedničkog bavljenja, je stvaralačko delo. Celokupna Bogdanovićeva zaostavština vezana za graditeljstvo nalazi se u Arhitektonskom centru u Beču, dostupna ovdašnjoj publici ali uz pređenih nekoliko stotina kilometara i par država. Mnogi njegovi memorijali, najveća priznata ostvarenja, imali su retku sudbinu da ih autor nadživi. Odnos prema nasleđu, prema kulturi i stvaranju, svest u društvu o njihovom značaju podstiču nas na istraživanje i rad na repozicioniranju, a Bogdanovićevo stvaralaštvo nas inspiriše kako ostvarenjima tako i procesima stvaranja, mnoštvom anticipatorskih ideja i relevantnosću u današnjem kontekstu i vremenu, sveobuhvatnošću i drugačijim mišljenjem iz koga se rađa autorsko i pokretačko, a u kome uvek leži sloboda.

„Ova arhitektura nije izgrađena građevina koja će čoveku poslužiti da pokaže svoje vrhunsko znanje i umeće, osećaj za lepo… Jer ma koliko ta arhitektura bila lepa, korisna i zadivljujuća, ona će samo pokazati čovekov vrhunac i time odrediti granicu čovečije sposobnosti, prirode i uma. Ova arhitektura je ona čija ideja u čoveku oduvek postoji, ona arhitektura koju je nemoguće ispisati, iscrati i sazidati; ona je nevidljiva i zauvek nedovršena, i kao takva ona neprestano živi, diše i pulsira. Cilj joj je da čoveka podstakne na razmišljanje o sopstvenoj prirodi i njenim granicama. Sazidana od nečeg što je čoveku dato od praiskoni, ona prodire u njegovo podsvesno i potisnuto arhetipsko, poigravajući se sa njegovim nesvesnim upućuje ga na promišljanje o smislu života. Ona čoveku ne postavlja granice, već ih otvara i pruža u beskonačnost.“

Bogdan Bogdanović

Dvodnevni skup Uvod u celinu otvoren je na Arhitektonskom fakultetu izložbom PoGLEDI. Posetioce smo proveli kroz opseg Bogdanovićevog stvaralaštva, prikazali Bogdanov doživljaj sopstvenih memorijala njegovim autorskim fotografijama – od kojih većina prethodno nije objavljena, i pozvali ih u Novu školu arhitekture gde smo na Otvorenim vratima razgovarali s polaznicima Nove škole, Generacijom 1972.

Nova škola arhitekture bila je radikalna reforma obrazovanja sprovođena na Arhitektonskom fakultetu u periodu od 1971 – 1973, s Bogdanom Bogdanovićem kao dekanom. Takva, Nova škola, imala je za cilj da odneguje arhitektu istraživača koji „proizvodi“ nova znanja, kao alternativu arhitekti enciklopedisti koji reprodukuje stečeno znanje (1). Rad na reformama bio je u potpunosti javan i namenjen široj javnosti putem posebno objavljivanih biltena, a sprovodila ga je tripartitna komisija koju su jednako činili profesori, studenti i bivši studenti – mlade arhitekte. Radikalne promene sprovođene Novom školom jesu bile kratkog veka, ali imaju svoje svedoke, studente i saradnike Nove škole, a još uvek nisu dovoljno istražene.

Po uzoru na prostorne promene koje je Nova škola donela, takozvane boksove – manje radne jedinice, uredili smo salu 228, gde smo izložili vodeće ideje reforme obrazovanja i sećanja bivših studenata. Nakon uvoda Marina Rajkovića o prvim koracima reforme, s okupljenim studentima Generacije 1972 – Darkom Popovićem, prof Draganom Živkovićem, prof Zoranom Lazovićem, Marinom Rajkovićem, Sašom Crkvenjakovim, Zoranom Badnjevićem, i zajedno sa profesorom Mitom Mladenovićem,  razgovarali smo o nastajanju i funkcionisanju Nove škole, o idejama i motivima, reformama školstva, o tadašnjoj reformisanoj školi i fakultetu danas. Bogdanovi studenti i kolege osvrnuli su se i na sasvim drugačije delovanje svoga profesora i saradnika, na Bogdana kao gradonačelnika Beograda, na razbijanje tabua i to stalno nerviranje establišmenta.

Skup je završen je emitovanjem televizijskog snimka završnog predavanja Bogdana Bogdanovića na Arhitektonskom fakultetu: „Arhitektonska teorija: nauka ili gnoza.

*Završno predavanje koje ste održali pred prepunim amfiteatrom Arhitektonskog fakulteta bilo je događaj za sebe, kažu svi koji su ga slušali. To je, međutim, trebalo i videti: predavanje smotano u papirnu rolnu dugaču 6-7 metara, pa još zakačeno drvenim štipaljkama. Koja je poruka tog vašeg završnog predavanja na temu „Arhitektonska teorija – nauka ili gnoza“?

Odlučio sam da jednom u životu, u trenutku opraštanja, napišem i pročitam svoje završno predavanje. U toj nameri nisam sasvim uspeo. Već od prvih reči odlepio sam se od napisanog teksta, a rolna se, kontrole radi, polako odvijala, polako ali sigurno je klizila, silazila je, padala s puta, plazila je prema prvim redovima slušalaca i slušateljki. Predavanje je trajalo neprekidno dva i po sata, a auditorijum je bio strpljiv i pun pažnje. Bio sam stvarno srećan i ponosan. Preda mnom su se nalazili, nazirao sam ih u svetlostima reflektora, mnogi moji dragi desetkaši, jedne ili druge ili treće gilde, svejedno. Neki već i kao magistri, čak i kao doktori. Po navici, mnogi su beležili i crtežima pratili moje srtanje na tabli, što inače nije bilo neophodno, jer je celo izlaganje televizija integralno snimila.

A sad, ostaje još nešto nerazjašnjeno. Pitate me: koja je i kakva poruka? Zar mislite da je lako neku poruku ispisanu na svitku od pet, šest, sedam metara dužine prevesti, prebaciti, sažeti u nekoliko reči? Uostalom, neću da se prenemažem. Nije ni bilo neke naročite poruke. Nije je ni moglo biti jer se sav smisao mojih reči okretao protiv pouka i poučitelja, protiv agresivnog, jednoznačnog, odsečnog, bukvalnog znanja. A u stvarima duha (arhitektonska teorija, ipak, spada u stvari duha), sve je, naprotiv, u oblacima konotiranih slika i ličnih odraza, sve je smišljeno samo ukoliko je višeznačno, u punom sazvučju neugrožene polisemije. Prema tome, jedina bi poruka mogla biti – ne, braćo, nema poruke i ne očekujte je. Prepustimo, dakle, poruke poručnicima duha.

I upravo zato, ako prihvatimo višeznačje stvari, i otarasimo se agresivnih poručitelja koji, ponekad, mogu biti mnogo opasniji od bezazlenih poručnika duha, tek tada stičemo prava na jedno novo, drukčije, drugo, drugoslovno čitanje sveta (dakle, i arhitekture i gradova i civilizacija). To, neko drugo i drukčije, sasvim drugačije razumevanje sveta moja je davnašnja opsesija, koja me prati još od Zaludne mistrije, a kulminira, čini mi se, u Krugu na četiri ćoška.

Bogdan Bogdanović, Glib i krv, 2001

Drugi deo skupa otvoren je isto popodne u Centru za kulturnu dekontaminaciju uvodnom rečju Ljubice Slavković i nemogućim intervjuom s Bogdanom Bogdanovićem Jelice Jovanović. Zatim sledi predavanje Sonje Leboš Arhitektura kao primenjena antropologija, čime Sonja predstavlja Bogdanovićev oeuvre kroz razne aspekte njegove kompleksnosti: pisac, arhitekt, profesor, skulptor, političar…i kao poslednje, ali ne i najmanje važno: intelektualac koji preuzima odgovornost za društvo u kojem živi. Od knjige “Mrtvouzice” unatrag, naglasak je bio na njegovom radu na javnim spomenicima posvećenim NOB-u koje možemo naći u gotovo svim republikama bivše Jugoslavije.

Prvi dan skupa završen je okruglim stolom u kojem su učestvovali Bogdanovićevi prijatelji, studenti i saradnici:  Filip David, prof Zoran Lazović, Sonja Leboš, prof Vladimir Mako, i moderator Snežana Ristić: od Bogdanovićevog egzila, političkog delovanja i urbicida, preko značaja stvaralačkog opusa i sudbine nasleđa, do novina Nove škole i Bogdanovićevog uticaja, vrednosti osobenog pedagoškog pristupa po čemu je Bogdanović kao profesor ostao zapamćen i ostavio životnog traga kod svojih studenata.

Drugi dan skupa u CZKD-u činio je niz predavanja stručnjaka iz inostranstva čije su doktorske teze posvećene ili insipirisane Bogdanovićevim stvaralaštvom: Ivan Ristić predstavio je Bogdanov crtački opus – crtež, to sam ja, Vladimir Vuković njegova pisana dela, Aleksandar Staničić značaj Bogdanovića kao nehotimičnog začetnika savremenog diskursa o urbicidu, Aleksa Korolija načine percipiranja njegovih memorijala, a profesor bečkog univerziteta, Erich Raith, kako je Bogdanovićevo stvaralaštvo uticalo na kurikulum i pristup rada Tehničkog univerziteta u Beču.


Izložba PoGLEDI sprovedena je u saradnji sa studentima doktorskih studija i postdiplomcima Arhitektonskog fakulteta UB, istraživački i umetnički tim čine: Borjan Brankov, Filip Čurlić, Milena Ivanović, Ivana Jevremović, Predrag Jovanović, Nemanja Kordić, Dušan Milanović, Hristina Stojanović, Aleksandra Subotić, Ljubica Slavković, Irina Riđešić, Sonja Radlovački

Umetnički savetnik: Branko Pavić, Nemanja Kordić

Koncept, koordinator i urednik: Ljubica Slavković 

Autor projekta Bogdan Bogdanović, uvod u celinu: Ljubica Slavković

Vizuelni identitet: škart, Borjan Brankov

Produkcija: Centar za kulturnu dekontaminaciju

Događaj su podržali Austrijski kulturni forum, TRADUKI i Ministarstvo kulture i informisanja Republike Srbije.

Zahvaljujemo se na saradnji Bogdanovim i našim prijateljima, stručnjacima širom sveta koji inspiraciju nalaze u Bogdanovićevom delovanju i studentima i postdiplomcima Arhitektonskog fakulteta koje ova tema inspiriše.

Uvod u celinu poziv je na zajedničko i dugoročno bavljenje Bogdanovićevim stvaralaštvom i idejama u čemu se nadamo da ćete nam se pridružiti: czkdbelgrade@gmail.com


Više fotografija na: BB, uvod u celinu

Deo izloženog materijala izložbe PoGLEDI pogledajte na: Nova škola 1971-1973

Još članaka

Loading...