stav

Oberhauzen – rizik

Autor: Aleksandra Sekulić
23.05.2014.

„Ovde je filmovima omogućeno da rizikuju, što radi i sam festival.“

Lars Henrik Gas, direktor Međunarodnog festival kratkog filma u Oberhauzenu, govor na otvaranju 2014.

Videla sam, zaista, kako filmovi rizikuju. Videla sam kako otkrivaju mrtve, kako traže novi jezik da daju glas skrivanim žrtvama nasilja, tlačenja i društvene nepravde širom sveta. Videla sam radove koji demontiraju i „difolt“ umetnički aktivizam i institucije koje ga zazivaju, opasna sredstva kojima se održava simulacija slobode; i one koji prikazuju velike urbane stihije rušenja i gradnje koje sužavaju život u nestabilne i sićušne intimne prostore. Videla sam samosvesne filmove koji otkrivaju promenu mesta: filma, kulture, umetnosti. Ali, najhrabriji postupak bio je na drugom nivou dramaturgije: rizik jubilarnog 60. Festivala u Oberhauzenu bio je na nivou politike.

Na dva minuta od „festivalske ulice“ pruža se Market Štrase, gde sam čula gotovo svuda svoj jezik, kao i turski, kineski, i neke još „dalje“ jezike; svuda je jeftina roba, brza hrana, i velika buvlja pijaca duž cele ulice nedeljom. U bioskopu Lihtburg prve projekcije za žiri, dva od deset takmičarskih programa omogućile su mi da vidim i filmove iz nekih od zemalja odakle su stigli svi ti jezici emigranata, onih koje su na konferenciji „Bivši Zapad“ prošle godine u Berlinu imenovani kao „građani budućnosti“. Šta je Oberhauzen danas zapravo?

Prvi put sam žirirala na festivalu „Dreamcatcher“ u Kijevu 2001, kada sam tamo predstavila naš pokret Low-Fi Video. Bilo je zanimljivo suočavati vrednosti koje nosim iz tog pokreta, shvatanje slobode i eksperimenta sa praksama „istočnoevropskog talasa“ u umetnosti i euforijom novih medija. Nikada mi više žiriranje nije bilo takav izazov. Sada će sa mnom u žiriju sedeti Šai Heredia, koja vodi festival „Experimenta“ u Bangaloru, Bjorh Melhus, umetnik i profesor na Univerzitetu u Kasselu, Vasili Burikas, filmski autor, kustos i znalac iz Grčke, i Džon Đanvito, profesor i reditelj, „sukcesor“ prof. Vlade Petrića u Filmskom arhivu Harvarda.

Na svečano otvaranje jubilarnog festivala došli su uveče i gosti iz Bundestaga, Ministarstva kulture, predstavnici regionalnih vlasti, gradonačelnica Oberhauzena. Na platnu se preko broja 60 upisuju imena; Oberhauzen je ono zajedničko Stenu Brekidžu, Džordžu Lukasu i Marini Gržinić, Spajku Džonzu i Pipiloti Rist, dalje izvire: Grinevej, Kšišlovski, Sabo, Hercog, Godar, ali i Makavejev, Žilnik, Godina. Oberhauzen je figurirao kao „svet“ u istorijama koje sam slušala od Toma Gotovca i drugih umetnika te generacije („Kolt 15 GAP“ Jovana Jovanovića…); priznanjem je štitio, podržavao i ohrabrivao proizvodnju filma u Jugoslaviji koju danas smatramo važnom. Kojim se govorom otvara Oberhauzen? Govor o kulturi u Evropi danas je govor Kreativne Evrope, kulturne politike EU u sledećih sedam godina koju smo čitali pre par meseci kada je objavljena: novi biznis modeli, tržište, razvoj publike prema samoodrživosti, brending, signali sužavanja javnog finansiranja kulture (ili će se prosto suziti ingerencije i definicija kulture). Govor Festivala, odnosno direktora Larsa Henrika Gasa ima uporište u 60 godina rizika.

„Danas se čini da ništa ne ide u prilog ovakvom festivalu. Za kratki film nema tržišta ni u bioskopima ni na TV. Za grad kao što je Oberhauzen čini se da je luksuz ovakav festival filmova za koje ne postoji tržište. Pa ipak, ništa nije kao što se čini. Filmsko tržište „velikih“ filmova ne bi postojalo da nema fondova za razvoj filma. (…) Filmska industrija je iluzija. Oberhauzen nije tako siromašan grad. Koji se grad može pohvaliti da su u njemu izlagali Viola i Kristo, da ima pozorišnu trupu koja gostuje u gradovima širom sveta, koji grad se može pohvaliti najstarijim festivalom filma? Ako ovaj festival postoji, to je zahvaljujući upornosti jednog grada koji nije rođen bogat i atraktivan.“

Grad je branio i održavao rizični festival: „Već 1954. Hilmar Hofman prikazao je na festivalu film Alana Renea. Reneovi filmovi prikazivani su ovde i dok je federalna vlada (SR Nemačka, prim. aut.) beskrupulozno intervenisala u Kanu zbog prikazivanja Reneovog filma o nacističkim logorima smrti. Uprkos volji federalne vlade, predstavnici NDR Nemačke pozivani su na festival, Hladni rat se ovde završio dok je još u politici besneo. Protiv volje američke administracije prikazan je film Santjaga Alvareza „LBJ“, koji je osuđivao ratove SAD. Cena je bila visoka: do 1970. federalna vlada nije dala ni dinara festivalu.“

Festival, koji je manifestom 1962. ustao protiv, za slobodu novog jezika filma, svoju političku kritiku širi poljem filma, temom festivala „Kino bez filma“: „U procesu smo zaboravili da je kino dvostruk: to je kulturalna tehnika i društveni prostor.“Društveni prostor i kritički aparat da se prepozna rizik svih autora koji danas pozdravljaju festival video-čestitkama, jer u Oberhauzenu „nikad nije dovoljno samo dobro napraviti film“. „A ovaj eksperiment ima veće posledice od onoga što zovemo tržištem.“, rekao je Lars Henrik Gas.

Filmovi, dokumenti, i onda nam glumac pročita pismo jednog hotela festivalu: „15. april 1983. (…) Žao nam je, ali nećemo vam ponuditi smeštaj ubuduće. Napomena: Najljubaznije vas molimo da obratite pažnju na profil svojih gostiju. Mi ne omogućavamo smeštaj mladim filmskim umetnicima, studentima i manjinama.“

Muk u sali. Glumac silazi sa scene i čekamo šta će biti dalje. Ali nema ničeg dalje. To je svečani kraj svečanog otvaranja. To je pogled u svet bez rizika, i pogled iz tog sveta na Oberhauzen, sa savršeno postavljenim nizom: mladi umetnici, studenti, manjine. Nepoželjni.

Sledećih pet dana kroz festivalske mnogobrojne prostore i programe, diskusije, izložbe, performanse prošlo je desetine hiljada ljudi, u javnosti koju je Oberhauzen stvarao 60 godina. O filmovima ćemo diskutovati kada ih pogledamo, uskoro, u CZKD Bioskopu, i na novom „rizičnom“ festivalu u Pančevu sa Ognjenom Glavonićem i njegovim kolegama, kao i u drugim gradovima. Diskusije o urušavanju i rekonstituisanju dokumentarnosti, o potiskivanju antifašističkog nasleđa u postsocijalističkim zemljama (da, u Ukrajini, a mogao bi biti ovde), dekodiranje suptilnih animiranih filmova, izvođenje kulturalnog pamćenja i samosvesti filma kao umetnosti, nekropolitika na filmu – uvid u mehanizme uništenja „potrošnih“ populacija, živih-mrtvih (Fukušima, Marikana, Paragvaj, Sirija) zazivajući formu didaktičkog filma, sve je to naš žiri, koji se razume i međusobno uči, inspirisalo za zajedničke odluke.

Očekivali smo da tu, na bini, dok odluke obrazlažemo, upoznamo autore/autorke, i neke i jesmo. Ali, posle pročitanog obrazloženja za glavnu nagradu, za film „La Estancia“ Federika Adorna, umesto autora stiglo je pismo. Zahvaljuje se na nagradi, jako mu znači, ali ne može da dođe jer je svedok masakra o kojem je radio film ubijen pre nekoliko dana, i njegovo selo je stupilo u štrajk glađu. On je sada tamo.

Još članaka

Loading...