stav

Oblikovanje, Matjaž Vipotnik

Autor: Borka Pavićević, Danas
05.06.2017.

Pre neki dan javila se Dunja Blažević, istoričarka umetnosti i direktorica Studentskog kulturnog centra osamdesetih u vreme inauguracije prodorne likovne scene Jugoslavije, a potom urednica emisije „Galerija“ na RZS-u.

Jeste u to vreme kultura bila od značaja za društvo i državu, ma na koje je poteškoće nailazila, te je predložila da u CZKD-u napravimo omaž Matjažu Vipotniku (1944-2016), jednom od najznačajnijih umetnika slovenačkog i jugoslovenskog dizajna, čiji je rad formativan za istoriju teatra kao javnog i političkog delovanja.

Jednom mi je Milena Zupančič rekla kako treba da požurim da opet dođem kod Dušana Jovanovića i nje u Bohinsku Belu, jer vreme prolazi. Naravno da sam mislila da ću uvek u Sloveniji i u Ljubljani zateći i Matjaža Vipotnika. U njegovom studiju, odmah iza drame Slovenskog narodnog gledališča, gde se raspravljalo, studiralo i timski kreiralo oblikovanje „prekog naloga duha vremena“. Kada je reč o dizajnu pozorišta i predstava, naučila sam u kojoj meri je „poruka“, plakat, program, celokupna vizuelna oprema pitanje dramaturgije i celokupnog svetonazora pozorišnog čina i različitih i specifičnih pozorišta kao i institucije. Uvek mi je zato bilo nepodnošljivo kada se to radi „sa strane“, ili „piarovski“, te su CZKD i njegove produkcije oblikovali grupa „Škart“, Branko Pavić i „Metaklinika“, uz odgovarajuće „izlete“.

Gledam „Galeriju“ Dunje Blažević iz 1985. godine u kojoj Matjaž Vipotnik govori o afirmaciji izgubljene istorijske memorije, o filozofiji grafičkog koncepta i njegovog delovanja na ozdravljenje društva, te oblikovanju kao kulturnom činu, o radikalnom otporu prema prenebregavanju istorijskih činjenica. I angažovanom pozorištu kao načinu života. Što u krajnjem iskodištu vodi poboljšanju kvaliteta života ljudi.

Trag o radu i prijateljstvu sa Matjažem Vipotnikom zatičem na Fejsbuku KPGT-a. Vipotnik je tvorac u svakom smislu revolucionarnog plakata „Mikssa in Minor“, Mladinskog gledališča, Danila Kiša i Ljubiše Ristića (1980), na kome je Leonardov čovek u krugu, pokreće krug upisan i u crvenu zvezdu, ideje renesanse upisane su u „permanentnu revoluciju“ stvaranja uvek novog sveta. Svakodnevno gledajući u ovaj plakat, i odmeravajući stvarnost u kojoj se preživljavanje iskupljuje po cenu obespamećenja i uništenja istorijskih činjenica i sećanja, mislim o ljudskom naporu iskazanom na ovom plakatu, da svet i svoj ulog u njemu održi u ravnoteži, neprekidnim naporom kretanja u budućnost, uprkos smrtnosti. Ova oda kreaciji naslonjena na renesansu i sve revolucije potom, dizajnerska je politika i poetika Matjaža Vipotnika.

Čiji bedž „133“, rađen osamdesetih u prilog borbe protiv institucije verbalnog delikta, čuvene stotridesettrojke, imaju mnogi koji se sećaju.

Osamdesetih se u Jugoslaviji pokušava sa reformama (Sergej Krajger), poticanjem boljeg načina života, privredne i svake druge otvorenosti, a istovremeno sa očuvanjem uticaja Partije u svim sferama života. U tom procepu Matjaž Vipotnik vidi priliku da dizajnom u umetnosti i kulturi, oblikovanjem pozorišta i knjiga, vrši uticaj na prvo malu, a potom i širu privredu, dakle da iz kulture menja političke prilike.

Tih godina (1983) nastaje njegov „Marks na biciklu“ (videla sam ovo delo na zgradi Univerziteta u Ljubljani tokom jednog alternativnog sajma knjiga koji je isticao važnosti ekologije).

Karl Marks na biciklu, sa crvenim šalom koji za njim ide, jer se Marks u savremenom odelu (montaža) kreće, i slobodnom levom rukom, okrenut je ka svetu i vremenu. Ovaj danas antologijski dizajn ideje pokreta i Pokreta Vipotnik je načinio za stogodišnjicu Marksove smrti povodom kolokvijuma što ga je održavao Marksistički centar Univerziteta u Mariboru. Vipotnikov prikaz Marksova delovanja, njegov simbolični izričaj postaće zaštitnim znakom italijanske „Unite“, a 1984. Mladinsko gledačišče proneće ga na svojim gostovanjima širom sveta.

Matjaž Vipotnik oblikovao je, danas se kaže „imidž“, samo što je on to činio iznutra, iz smisla i iz realnosti produkcije, a ne ilustrativno i „propagandno“, već suštinski – Drame SNG-a, Mladinskog gledališča (i danas je njegov dizajn monografije o ovom istraživačkom pozorištu, kao i svi Vipotnikovi dizajnerski radovi nastali kao inovativni u vreme produkcije, danas su tradicionalni, tradicija moderne). Oblikovao je „Gleja“, jedno od prvih samoorganizovanih pozorišta u Jugoslaviji, ali drukčije od revolucionarne „Pekarne“, i to je jasno i iz oblikovanja, te KPGT-a. (Sećam se kada smo mu pola noći diktirali sadržaj čitave „Karmine Burane“, Centar Sava, 1983, i program, kao i drugi vizuelni identitet, stigao je iz Ljubljane u Beograd. Vipotnik je učestvovao i u životu jedne sasvim specifične pozorišne zajednice „Teatra u gostima“ Relje Bašića. Zastupajući dizajnom nove oblike pozorišnog rada i udruživanja, u estetskom, političkom i organizacionom smislu, rad Matjaža Vipotnika neizostavni je deo avangardnog prodora jugoslovenskog i slovenačkog teatra, te i njegove istorije.

Dolaskom Georgija Para na čelo Sterijinog pozorja, 1972, Jugoslovenskih pozorišnih igara u Novom Sadu, Matjaž Vipotnik stvara oblikovanje ovog festivala, ove institucije, u okviru koje je održana i izložba njegovih radova o kojoj je reč u „Galeriji“ Dunje Blažević. Sećam se kada je bio spreman da povuče svoj dizajn kada je bilo iz političkih razloga nemoguće da se na Sterijinom pozorju odigra „Golubnjača“ (Radulović, Mijač) i kada je i Janez Pipan, na mesec dana pre izlaska iz vojske povukao svoju predstavu. (To smo uradili Sviben i ja sa predstavom „Neko vreme u Salcburgu“, dramatizacija romana Jovana Ćirilova u izvođenju Narodnog pozorište iz Zenice, mislim da je to 1982.)

Jednom zgodom, Igor Mandić, na inicijativu supruge Slavice da sve o čemu pričamo, o događajima i ljudima jugoslovenskog kulturnog prostora treba napisati, reče kako je to đavolski posao, jer, kada sve prođe, treba tražiti, dokumentovati neprolaznost. Tako i ja sada tražim podatke o onome čemu sam prisustvovala, ili onome u čemu sam bila. To činim i zato što Vipotnik u „Galeriji“ govori o onome što radi kao o estetici u komunikaciji sa uglom, pozicijom iz koje se u određenom trenutku sagledava svet i društvo, o oblikovanju kao osvajanju slobode, o kritičkom mišljenju kao uslovu boljeg i dostojanstvenijeg života. Crveno, crno i belo, ne kao prazan prostor, već kao scena, boje su koje označavaju Vipotnikov estetički i politički svetonazor. NJegovo nasleđe, kao i predavanja koja je držao mladim kolegama, ne bi li preneo tanku nit značaja ideja i društvenog opredeljenja, humanizma, u područje dizajna, danas je pravo blago pod udarom komercijalnog, zabavnog, oportunističkog. Sa Vipotnikom dizajn je misija. Ali uvek ima nekog ko gleda i uči, kao i Miran Mohor, jedan od pokretača „Neue Sloweniche Kunsta“ i grupe „Itvin“ koga sam srela u Matjaževom studiju, kao i nas koji na Vipotnika sa uvažavanjem i ljubavlju mislimo.

Preuzeto sa Danas online.

Još članaka

  • 27. rođendan CZKD-a i širenje izložbe „Javnost i prostor“

    27. rođendan CZKD-a i širenje izložbe „Javnost i prostor“

    Prvog januara 2022. tačno u 12h obeležili smo 27. rođendan CZKD-a širenjem izložbe JAVNOST I PROSTOR. Izložbu JAVNOST I PROSTOR čine likovne i prostorne…

    11.01.2022.
  • In Memoriam: Damir Pavić Septik

    In Memoriam: Damir Pavić Septik

      25.01.2024. preminuo je umetnik Damir Pavić Septik. Ponosni smo što smo imali priliku da sa njim godinama sarađujemo i delimo inspiraciju, ideje  i…

    26.01.2024.
  • Support for the struggle against war and repression!

    Support for the struggle against war and repression!

    Support for the struggle against war and repression! For the collective Chto Delat, from the performance collective New People: Aleksandra Sekulić, Ana Isaković, Ana…

    23.03.2022.
Loading...