stav

Okupacija

Autor: Borka Pavićević
31.03.2014.

Evropska kulturna fondacija, sa sedištem u Amsterdamu, od 2008. godine dodeljuje u Briselu „Princes Margriet Award“, nagradu onima koji menjaju kulturnu, umetničku, a i socijalnu scenu Evrope. Ove godine dobitnici su Teodor Celakoski, Zagreb, i Teatro Valle Occupato, Rim.

Predsednica žirija ove godine je niko drugi do Bojana Cvejić, čiju je predstavu „Don Đovani“ beogradska publika videla na Bitefu, u jednoj od hala Beogradskog sajma, čudesno uprizorenje opere (Mocart) razigrano po čitavom prostoru po kome su gledaoci jurili za prizorima izuzetnih pevača, mladih, snažnih, izrazitih, među kojima i Katarina Jovanović (dona Ana), koja peva sa poda, peva iz svake situacije, što je činilo jedno čudo, i zato što su svi oni pratili muziku Beogradske filharmonije preko mnoštva u prostoru raspoređenih ekrana. Bila su to četiri nezaboravna sata I, da skratim, Bojana Cvejić je retka i sa velikim razlogom veoma poštovana evropska umetnica. Imponovala je čitajući obrazloženje žirija na stepenicama prepune dvorane „Bozar“, velikog art deco zdanja iz tridesetih i stecišta briselskog kulturnog i umetničkog života. Da nije spretnih voditelja kroz taj baš evropski prostor, teško da bi se snašli kroz sva stepeništa, zavijutke, dvorane, boksove, pa i u prostoru pod kupolom, sa čijeg se dna vidi unutrašnjost čitavog zdanja i u kome je održana, „na kraju parade“, svečana večera u čast nagrađenih i uz prisustvo svih čimbenika kulturnog, diplomatskog i umetničkog sveta evropskog.

 

Bilo je to 2009, jeste, to vidim u programu ceremonije na koju sam pozvana kao nagrađena te godine.“To mora da ste vi, ili ti“, govori visoki mladi čovek, sada bez naočara, Stefan Kaegi, sa kojim sam delila nagradu. Sada režira spektakularnu predstavu u Briselu, u kojoj učestvuju glumci iz gotovo svih evropskih zemalja. Publika Bitefa videla je njegovu predstavu „Aerodromska deca“, a i pre toga prolazio je kroz Beograd u kamionima, jer mu se predstava zbivala u kamionima sa radnicima koji su nastojali da pređu granice. Godine 2009. nije mogao da dođe u Brisel i zahvalio se na nagradi preko video-linka, i imao je naočare. Šta se promenilo od tada do sada? Tada je tema bila „različitost“ kao zamena za „multikulturalnost“, koja zapravo znači granicu. Ove godine oni koji unose promene su jedni, „Teatro Ville Okupato“, koji su okupirali sopstveno pozorište i u njemu treća godina žive i rade sve, čak rade i na drugim mestima kako bi nešto zaradili, i prineli u pozorišni kolektiv koji je postao i stecište grada, Rima, građana u neposrednoj blizini pozorišta, neka vrsta komune ili ponovnog uspostavljanja života grada kao polisa. Drugi, Teo Celakovski, te i Multimedijalni institut, koji je izašao u prostor u svojim akcijama „Prava na grad“, Varšavska ulica i borba protiv privatizacije javnog prostora, te istovremeno i pretvaranja grada u šoping mol, u Zagrebu, bila je jedna od najvećih kulturnih akcija, a bilo ih je mnogo, kako u stvarnom, tako i u virtuelnom uspostavljaju javnosti koja nije dogovorena, odnosno koja je proboj do javnosti i javnog prostora umesto javnoga mnjenja onakvog kakvo je uspostavljeno ne samo u našem „regionu“. Zapravo to je borba protiv „regiona“, država pretvorene u placeve, gde vrednost zemljišta postaje vrednija od ljudi.“Benefit“.

 

Dakle, ovogodišnja tema u Briselu, i tema Evropske kulturne fondacije, jeste legalno i legitimno. Okupiranje, ili odbrana prostora, prostora kulture, kao legitimna akcija koja postavlja pitanje legalnosti procesa u društvu i državi.

 

Stoga je „Teatro Valle Occupato“ predstavio i svoje pravnike, politikologe, filozofe, glumce, koreografe, reditelje, „svi za sve“, da bučnih komunara rimskih i zagrebačkih, radosnih.

 

Ceremonija je počela – kako drugačije do bubnjevima, a onda su se na filmovima videle i pištaljke i zvečke, i poneka šerpa. Ali, Teatro Valle već tri godine, po cenu umetničkog i svakog drugog rada koji su pretvorili u kreaciju, drži pozorište pred okupacijom. Kada pričamo, govore i kako je teatar odmah u blizini Parlamenta, te bi se mogla očekivati gužva pregolema, a i ulazak u Parlament, okupacija, u slučaju da država u ime legaliteta, tumačeći okupaciju kao nelegalan čin, „po zakonu“ interveniše u prostor njihovog rada i života.

 

Princeza Margriet od Holandije veoma je zabrinuta za obrazovanje svojih unuka, i pita kako sa „edukacijom“ kod nas stvari stoje, pita i šta mi je značila, pre četiri godine, nagrada Evropske kulturne fondacije. Govorim da je to neka vrsta „osvetljenja“ i uvaženja, ali i da ima nečeg zaštitničkog u tome.

 

Istovremeno, sećam se tenzije (malo je reći) diplomatske da ceremoniji prisustvuju i ambasador Srbije u Briselu, moj prijatelj i suprug Ane Kotevske i otac Damjanov, Radomir Diklić, kao i ambasador Kosova, bilo mi je stalo da se to „uskladi“. U međuvremenu smo puno toga napravili (Beton, Czkd) sa Multimedijom iz Prištine i Jetonom Nezirajem. Možda danas ne bi bilo toliko „bolno“ u diplomatskom smislu, ali tu je Politikino „razmatranje podobnosti“ umetničke saradnje (Miki Manojlović – Jeton Neziraj) i odgovora Saše Ilića. Kultura zaista prethodi politici, ili ćete po analizi kulturnog „dešavanja“ (ideološkog) znati i koji je politički čas. Čini mi se da je Margaret čitav razgovor lepo primila, jer su me i drugi u toku večere pitali šta sam htela da kažem, čak i jedan „visoki službenik“ briselski, koji je onako uzgred „okupatore“ nazivao „divljacima“, legalno, „po zakonu“.

Dobro je – „Tek će vaši unuci biti vaši pravi sinovi“ (Dušan Jovanović „Oslobođenje Skoplja“). Znam, kažem, to Sartr govori u okupiranom Odeonu 1968, a „Teatro Valle Occupato“ (prelepe mlade žene koje ne mogu da prestanu da govore, da se smeju, da se igraju) kažu: „Jeste“.

 

 

 

Još članaka

Loading...