stav

Otvoreno pismo Asanžu

Autor: Zoran Janić
10.04.2014.

Poštovani gospodine Asanž,

povodom Vašeg obraćanja srpskoj javnosti (putem video-linka, u emisiji “24 minuta“ na TV B92, 6. aprila), želeo bih, kao autor knjige Tišina u Aberdarevoj, koja se dokumentovano bavi analizom okolnosti napada NATO na sedište Televizije Srbije, da vam skrenem pažnju na nekoliko važnih činjenica koje su vam nekako promakle; napominjem da Vam se obraćam ne toliko u svoje ime koliko u ime porodica žrtava i njihove uvažene predstavnice gospođe Žanke Stojanović, supotpisnice ovog pisma

Pre svega, u napadu NATO na sedište Televizije Srbije nije poginuo nijedan novinar – svih 16 stradalih bili su tehničari i pomoćno osoblje. Dakle, niti su „srpski novinari bili žrtve vazdušnih udara NATO”, niti je tada „NATO jedini put priznao da je ubijao novinare“. Predstavnici Alijanse ništa nisu priznali, i to je jedan od glavnih razloga iz kojeg vam se obraćamo.

Nedeljama pre napada, portparoli NATO najavljivali su da će centralni beogradski studiji biti gađani jer “predstavljaju legitimnu metu”. Sam Milošević je na najavu napada odgovorio tako što je televizijskim radnicima uveo radnu obavezu, udvostručio broj osoblja u noćnim smenama i zabranio evakuaciju Televizije, predviđenu planom odbrane. Biću slobodan da Vam uz ovo pismo pošaljem i engleski prevod Tišine u Aberdarevoj: iz priloženih dokaza jasno ćete moći da vidite da su miloševićevskom režimu žrtve na RTS-u bile potrebnije negoli i samim snagama NATO.

Uprkos obilju materijalnih dokaza koje su porodice žrtava prikupile i predale državnom tužiocu u Srbiji, on već više od 10 godina odbija da pokrene istragu. Opstrukcija istrage je pogotovu jaka u Ministarstvu odbrane, čiji najviši predstavnici, pod izgovorom vojne tajne, odbijaju da tužilaštvu i javnosti pruže na uvid određene fajlove iz svoje dokumentacije, iz kojih se jasno vidi kako je ondašnji vojni i državni vrh bio danima ranije upoznat sa tačnim datumom napada. Povodom slučaja RTS Haško tužilaštvo nije pokrenulo samostalnu istragu protiv NATO, a Evropski sud za ljudska prava po istom pitanju 2001. se proglasio nenadležnim. Domaće pravosudne institucije, pak, ignorišu podnete dokaze, tako da porodicama žrtava ne preostaje ništa drugo nego da postupak nekako iznesu pred međunarodna sudska tela. Uslov je da prethodno iscrpu sva pravna sredstva u Srbiji, što je vlastima odlično poznato – otud to višegodišnje namerno odugovlačenje.

Poštovani g. Asanž, koristim ovu priliku da vas zamolim da založite svoj autoritet i pomognete porodicama, u granicama svojih mogućnosti, kako bi njihova uporna potraga za istinom dobila konačno svoj zasluženi sudski epilog. Ukoliko ste u prilici da na neki način dođete u posed bilo kakvog dokumenta, plana, snimka ili depeše, vezanih za napad na RTS, uveravam Vas da bi nam svaki takav materijal bio od ogromne pomoći. Osim oficira NATO, i zapadni novinari koji su u to vreme izveštavali iz Srbije, pre svih Brent Sadler i Alessio Vinci iz CNN-a, kao i Tim Marshall iz Sky News-a, zacelo znaju za neke osetljive detalje koji bi i danas mogli rasvetliti neke važne stvari (uprkos mnogim pozivima da svedoče, niko od njih se do danas nije odazvao). Suština je da je bombardovanje RTS dvostruki zločin, zločin dveju strana, od kojih obe do dana današnjeg negiraju svoju krivicu. A kao što iz dosad rečenog već shvatili, porodice žrtava zanima jedino istina.

U Beogradu, 8. aprila 2014.

Zoran Janić, pisac

Žanka Stojanović, učiteljica u penziji,

majka poginulog Nebojše Stojanovića

Još članaka

Loading...