stav

Sanjao sam noćas da vas nema

Autor: Borka Pavićević
17.02.2014.

„Ovo je Srbija“

„Budalo, ovo je pošta“

(Slogan na pošti 1990-ih)

„Sanjao sam noćas da vas nema“ (Današnja parola iz Tuzle). I ja sanjam da ih nema, sanjam da ima svega drugog sem njih, sanjam kako bi bilo da ih nikad nije bilo i kako je bilo kad ih nije bilo, kako bi bez njih moglo biti, nikad kao nekad kad ih nije bilo, jer su sve čega su se dotakli uništili, sanjam da svi odu i odnesu sve što su pokrali, da nam ostave grobove i da nestanu i da nam ostave zemlju pustu, pa da počnemo iz početka. I da utovare i svoj nihilizam i svoju blasfemiju i cinizam i bezdušnost i arivizam i besramnost, varvarizam i svo svoje u zlato okovano nasilje i njima korisnu mržnju prema „drugima“, da odu sa svim ordenjem, vencima, pasošima, zastavama, čašama ispisanim njihovim grbovima, kalendarima sa likovima njihovih junaka, pored svetaca, da odu ispraćeni izdatim himnama i pesmama, istovremeno plačevnim i agresivnim.

I to je taj dvadesetogodišnji san, san koji se nalazi u dnu svakog sna, san koji budi da ustaneš i da činiš sve što možeš, san očajnika i u ljubavi najostavljenijeg, san o našoj zemlji bez njih. Onaj za koga smo u detinjstvu mislili da je sporedan i manje važan od svih naših pojedinačnih snova, od svake naše individualnosti, a onda presudan san. San o ljubavi i slobodi, o širini i veličini, o putovanju i saznanju, o mogućnosti ličnog i odabranog.

„Ono što te ne ubije, to te sjebe mentalno i momentalno“.

To kaže ostatak preživelog naroda, momentalno i mentalno nesjebanog.

„Političari!! Idite svi u pičku materinu“, drže parolu sarajevske sede glave još uvek kovrdžave kose, iz vremena kada u Bosni osnovna privredna grana nije bila obaranje i prodaja stabala, iz vremena kada je tranzicijski zvuk testera zamenio fijuk granata i snajpera. Na Konjuhu rano ujutro budi vas testera, a onda u daljini vidite kako jela klizi dok ne poklekne, i čujete kako pada samrtnim treskom. „To su bande, privatne pilane, čuvaju ih mitraljezima“, kaže Pašo, domar preostalog nekadašnjeg planinarskog doma.

„Što te nema“ (Aleksa Šantić)

„Sanjao sam noćas da vas nema“ (Tuzlaci)

„Petog i šestog februara narod Tuzle digao je bunu protiv bande kriminalaca na vlasti koja više od dvadeset godina ubija i pljačka sve nas. Ovoj bandi je došao kraj. Narod koji je dugo bježao u nemoć, sljepilo i beznađe, progledao je i suočio se sa – katastrofom!

Radnici bez plata i zdravstvenog, studenti bez izgleda za posao, demobilisani borci na ivici gladi i na rubu pameti; naše majke i očevi, sestre i braća primorani su da idu po vojnim bazama u Iraku i Avganistanu; naši penzioneri kopaju po kontejnerima tražeći hranu.

A banda na vlasti? Oni imaju sve. Banda produbljuje podjelu među nama i krade naše pare. Ucjenjuje nas mitom i korupcijom samo da bismo jedva ostali živi. Banda kreditima baca u ropstvo našu djecu i unuke. Banda laže da mi krademo, a oni kradu. Banda nas tuče, baca suzavac i pušta pse na nas. Banda nas je opljačkala i raskućila! I ta banda nas zove bagrom!

Mi smo bagra zato što hoćemo da od svoga rada pošteno živimo? Mi smo bagra što hoćemo da svojoj djeci ostavimo ono što smo čestito zaradili?“ ( Front slobode – Proglas, Tuzla, 7. februar)

To što je sasvim jasno pokušaće svi da zamute. Nastaju teorije zavere, ona strašna i kao da su večita pitanja „ko stoji iza toga?“. Nema ništa izvan toga, a sve ostalo neće biti muk i poštovanje i prilaženje, već navlačenje i razvlačenje, jednom rečju silovanje – „jer je ona uvek morala dati nekakvoga povoda“.

Biće podmetanja nacionalnog, a i internacionalnog. I „izvinjavajućih zabluda“, retroaktivnih.

Činilo se devedeset i pete, nakon Dejtonskog sporazuma, da je najpravednije bilo da Bosna i Hercegovina bude odmah primljena u Evropsku uniju. Zbog nečinjenja devedesetih i zbog ogromne patnje do „izbijanja mira“. Zbog zasluga u prelamanju preko ljudskih života svih pitanja koja nisu samo bosanska i balkanska, već su evropska, između Evrope građana i Evrope država. Bogatih i siromašnih, „ulevo“ ili „udesno“. Nije tako bilo. Stoga „kriza“(samo se setite koliko je dugo rat u Bosni nazivan „krizom“) nije samo nenacionalistički „događaj“, već je i internacionalni.

Šta je prva poruka „onih koje niko ne predstavlja“ iz Tuzle?

„Protiv nacionalizma.“ To je prvo što ima da se razume. Sve ostalo je manipulacija.

„Gladni smo na tri jezika.“

„Šta ste? Bošnjak, Srbin, Hrvat, gladan.“

„Kada bogati pljačkaju siromašne je biznis, a kad siromašni uzvrate je nasilje.“

„Mediji nas ubiše. Policija odvodi ljude sa skupa i prebija. Roditelji dovode djecu da pokažu masnice.“ Poruka je u telefonu. Zovem. Uzdržani i strogi prijatelj, disciplinovan i organizovan na svaki način, profa i lingvista, Damir Arsenijević zagrcnjuje se između rečenica. Taj glas je dvadesetogodišnji bosanski glas. Na tri jezika.

Tone Tuzla u soli, neophodnoj za život. Ljuta trava na ljutu ranu. Drž se, Damire, drž se, Jasmina, Azra, Denise, Nedžade Ibrahimoviću, Vehide, drugovi tuzlanski, vraćate nam so za život, hvala, Bosanci. Sve ostalo je neopisivo sranje, nadmetanje i lupetanje.

„Da nam živi, živi rad“, „Jedna ljubav za radničku BiH“, „Nacionalisti u službi krupnog kapitala“ – poruke iz Zagreba, Ljubljane i Beograda.

„Sanjao sam noćas da vas nema.“ Sanjam i ja da ih nema. Ostvario se san da vas ima.

Još članaka

Loading...