stav

Jeton Neziraj: Primitivizam ne shvata ulogu umetnosti

Autor: Dušan Komarčević
12.01.2014.

Jedan od ciljeva umetnosti je da učini očiglednim ono što društvu nije očigledno, odnosno da ukaže na nešto što društvo guši, potiskuje i poriče. Naš san o tome da umetnost menja svet mora nastaviti da živi. Iako ne verujem da umetnost menja svet, ali ga čini ljudskim i onakvim kakav je i sada – sa svim dobrim i lošim stvarima.

Jeton Neziraj, jedan od najprovokativnijih umetnika na Kosovu, gostovao je nedavno u Beogradu sa svojom predstavom “Rušenje Ajfelove kule”. Nije to bilo prvo gostovanje ovog dramskog pisca koji je svojim komadima u više navrata uznemiravao duhove u svojoj domovini, najmlađoj državi na Balkanu. Tako su kosovske političke strukture pokušale da spreče premijeru njegove predstave “Let iznad pozorišta Kosova” (takođe izvedena u glavnom gradu Srbije), koja se satirom i humorom obračunava upravo sa uplitanjem politike u umetnost. Veliku pažnju u Prištini privukla je i predstava koja tematizuje verski fanatizam, “Rušenje Ajfelove kule”, koju je u Centru za kulturnu dekontaminaciju imala priliku da pogleda i beogradska publika.

Neziraj, inače bivši direktor Narodnog pozorišta Kosova, možda je ovdašnjoj publici najpoznatiji kao koautor predstave “Patriotic Hypermarket” koja se izvodi u Bitef teatru u Beogradu i govori o životu Srba i Albanaca na Kosovu.

Izvođenje “Ajfelove kule” u Beogradu poklopilo se sa još jednim značajnim kulturnim događajem krajem prošle godine: otvaranjem izložbe “Bogujevci/Visual History”, postavke koja prikazuje ubistvo albanske porodice na Kosovu od strane pripadnika srpskih oružanih snaga. Izložba je privukla veliku pažnju javnosti, naročito jer je otvaranju prisustvovao – osim intelektualaca i velikog broja policije – i premijer Srbije, pa razgovor s Jetonom Nezirajem počinjemo upravo pitanjem o ovom događaju, ali govorimo i o političkim promenama na Kosovu, tamošnjoj umetničkoj sceni, zloupotrebi religije, ulozi umetnosti u procesu “deviktimizacije žrtava” i još uvek živim mitovima.

KONTRA: Nekoliko dana nakon gostovanja Vaše predstave u Beogradu je otvorena izložba ‘Bogujevci/Visual History’, koja tematizuje stradanje ove porodice u masakru koji su počinili pripadnici srpske policije. Izložbu je posetio i premijer Ivica Dačić. Kako je ovaj događaj ispraćen na Kosovu? Koliki je, po Vašem mišljenju, značaj takvog jednog gesta?

Neziraj: Ta izložba ispraćena je s velikom pažnjom na Kosovu. Bilo je mnogo članaka u kojima se pisalo o događajima koji su je pratili. Ne mogu da govorim u ime javnosti u Prištini, ali meni se činilo da su generalno ljudi bili prilično entuzijastični.

Ovde je vrlo dobro poznata tragična istorija porodice Bogujevci. Troje kustosa ove izložbe, posebno Saranda, su veoma aktivni i već su radili slične projekte, uključujući i organizovanje iste izložbe u Prištini. Sve troje su dokazali da su hrabri, baš kao i ljudi iz organizacije Heartefact koji su organizovali održavanje izložbe.

Gorak ukus u ustima, međutim, ostavila je atmosfera zastrašivanja uoči otvaranja izložbe u Beogradu. Bilo je depresivno videti demonstracije organizovane protiv njenog otvaranja. Svuda ima idiota, ali ovoga puta njima tamo nije bilo mesto. Bilo je duboko potresno gledati ih kako urlaju protiv izložbe koja vam kao posetiocu može samo slomiti srce.

No, takođe je važno pomenuti da su mnogi intelektuaci zauzeli hrabru poziciju (čitao sam tekstove Borke Pavićević, Zlatka Pakovića, Vladimira Arsenijevića i drugih). Oni su zbilja impresivni i nagoveštavaju tračak nade za zemlju koju su đubrad poput onih demonstranata srozali tako nisko.

Ne treba takođe potcenjivati ni prisustvo premijera Dačića. Barem mi se tako čini. To je mali korak, ali je značajan, kad se već nijedan drugi visoko pozicionirani političar u Srbiji nije usudio da uradi nešto slično. Barem do sad. Ali, Dačićevo nemušto i poluiskreno “izvinjenje” porodici Bogujevci sada mora biti praćeno predugo odlaganim izvinjenjem državi Kosovo. Ostaje da vidimo hoće li Dačić ili neki drugi državnik učiniti ovaj veliki korak. Što pre se to desi, to će biti bolje po sve nas, a ponajviše po Srbiju. Arogancija srpske politike se mora okončati.

KONTRA: U Srbiji je nedavno otkrivena još jedna masovna grobnica u kojoj su, pretpostavlja se, zakopani ubijeni kosovski Albanci. Osim suvih informacija, naši mediji izbegavaju da tu vest stave u kontekst Miloševićevog režima i zločina koje je počinio nad Albancima. Da li je realno očekivati da se, nakon izložbe Fatosa, Sarande i Jehone Bogujevci, u srpskoj javnosti više govori o albanskim žrtvama iz vremena Miloševića?

Neziraj: Mislim da u Srbiji ima mnogo ljudi koji znaju istinu o Kosovu. To su uglavnom intelektualci koji su znali da se odupru oštroj šovinističkoj propagandi koju je sprovodila srpska politička klasa u poslednjih 20 godina. Stvar je u tome da Srbija kao država mora da preuzme odgovornost za ono što se dogodilo na Kosovu. Užasni zločini koji su tamo počinjeni tokom rata 1998-99. ne mogu i ne smeju biti svedeni na odgovornost pojedinca, u ovom slučaju – na Miloševića. Teret zločina na Kosovu mora da padne na državu Srbiju. Najmanje što Srbija može da uradi jeste da uputi izvinjenje Kosovu. A, trebalo bi da se izvini i svojim građanima zbog sveopšte shizofrenije u koju ih je uvukla u poslednjih 20 godina (ne mislim, doduše, da bi trebalo da se uključi u cirkus koji je RTS napravio pre izvesnog vremena.) Deo ovog procesa suočavanja s sopstvenom odgovornošću podrazumeva i iskreni osvrt na Kosovo. Dvanaest hiljada Alabanaca na Kosovu nije ubijeno kikirikijem, već mecima i noževima vojske i policije u službi srpske države. Oni su ubijeni varvarski, na najmonstruoznije moguće načine samo zbog toga što su bili Albanci. Izlizane priče o “albanskim teroristima”, “svetoj srpskoj zemlji” i slična propaganda koju je kreirao RTS ne pomaže, već, naprotiv, još više sputava srpsko društvo. Nije li bolno videti koliko je nisko to društvo palo zbog svoje političke klase? Do nivoa da ljudi u Srbiji moraju da žive s osećajem da u susednom dvorištu možda postoji masovna grobnica s brutalno ubijenim Albancima!

KONTRA: Kada smo se već dotakli politike, treba podsetiti na nedavno završene lokalne izbore na Kosovu. Jesu li Vas iznenadili rezultati?

Neziraj: Zapravo, rezultati su me prijatno iznenadili. U Prištini, koja je više od 13 godina bila bastion Demokratske lige Kosova (LDK), sada je pobedio pokret Samoopredeljenje. Bilo je takođe još zanimljivih promena u Peći, Đakovici i Mitrovici. Smatra se da su ovo bili najbolji izbori u poslednjih 13 godina. Na prethodnim izborima krađa glasova je bila uobičajena. Glasali su i mrtvi i živi. Kad nije bilo dovoljno glasačkih listića, lljudi su glasali na papiru za pakovanje bureka. No, ovog puta svi su iznenađeni napretkom. Deo ovog iznenađenja je izlazak Srba u severnom delu Mitrovice. Ovi izbori su pokazali da je ovo društvo, uprkos svim problemima, počelo svoju emancipaciju.

KONTRA: Jedno od iznenađenja je svakako pobeda predstavnika Samoopredeljenja u Prištini. S obzirom na nacionalističku politiku ovog pokreta, treba li da očekujemo nekakvu radikalizaciju kosovskog javnog mnjenja? Brine li Vas rast popularnosti pokreta koji se otvoreno zalaže za velikoalbansku ideologiju?

Neziraj: Shpend Ahmeti, novoizabrani gradonačelnik Prištine, je zaista sjajan izbor za taj grad. On je briljantan intelektualac. Teško je reći da li je ta pobeda u Prištini više njegova ili zasluga Samoopredeljenja. No, to možda nije ni toliko važno. Osim Prištine, međutim, Samoopredeljenje nije prošlo baš najbolje u drugim gradovima. Hoće li podrška tom pokretu rasti, teško je reći, pošto to zavisi od mnogo faktora. Priština je veliki test za njih. Ovaj uspeh u tom gradu može imati pozitivni uticaj na njihovu ekspanziju, ali to nije nužno.

Da ne ulazim previše u detalje, moram da naglasim da je, za razliku od drugih pokreta i partija, Samoopredeljenje podiglo nivo nacionalnog ujedinjenja na drugačiji nivo formulišući ga jasno i bez dogmatizma. Istakli su pragmatične razloge koji nadilaze isprazne nacionalne i istorijske argumente. Tako su se pokazali kredibilnim za ovu temu, ali i za neke druge. Dobili su podršku jer su počeli da postavljaju pitanja koja se niko drugi do tada nije usudio da postavi; praktična pitanja, tipa: zašto Srbija može da izvozi svoju robu na Kosovo, ali Kosovo ne može svoje proizvode u Srbiju!

KONTRA: Još malo o politici: potpisivanje Briselskog sporazuma je u Srbiji uglavnom ocenjeno kao pozitivna stvar. S druge strane, neki analitičari s Kosova su mnogo kritičniji prema ovom dogovoru. Jedna od zamerki je da su dometi sporazuma kratkoročni i da uvodi podeljeni suverenitet Prištine i Beograda nad kosovskim Srbima. Kao neko ko živi na Kosovu i neretko dolazi u Srbiju, kako gledate na Briselski sporazum?

Neziraj: Šira javnost ovde ne zna baš sve detallje tog sporazuma. Ali, smatram da je taj sporazum, sa svim njegovim dobrim i lošim tačakama, važan i pozitivan korak napred, jer, pre svega, relaksira gorke srpsko-albanske odnose. Ne bih želeo da zvučim kao oportunista, ali iskreno ne vidim gubitnike u ovom procesu. Budimo jasni: ovaj dogovor je napravljen ne zahvaljujući želji kosovskih i srpskih lidera, već kao rezultat rada međunarodnih aktera. Ponekad se pitam koliko energije i novca Evropa troši baveći se našim primitivnim problemima. Šta će biti ako jednog dana odustanu od svega i ostave nas – Srbiju i Kosovo – u našoj bedi? Tada bismo, bez sumnje, ponovo počeli da se uništavamo.

KONTRA: Vaš komad “Rušenje Ajfelove kule”, nedavno izveden u Beogradu, tematizuje verski fanatizam. Koliko je takva tema provokativna gledaocima na Kosovu danas?

Neziraj: Nekom strancu se može učiniti da su kafeterije religija sa najvećim brojem sledbenika na Kosovu. Ali kosovska panorama je mnogo raznobojnija. Pogledajte samo Prištinu: tamo imate još uvek nedovršenu pravoslavnu crkvu, koja je i dalje u blatu, podseća na gigantsku pečurku. Izgradnja te političke crkve počela je tokom rata na Kosovu. Nekoliko amatera pokušalo je kasnije da je sruši raketnim bacačima, ali neuspešno. Velika katolička katedrala izgrađena je ispod pravoslavne crkve. Izgradnju je pokrenuo Ibrahim Rugova, pokojni predsednik Kosova, koji je, kako se priča, prešao u katolicizam. Muslimani će uskoro imati veliku džamiju u Prištini. Biće podignuta u blizini Glavne pošte. Cinici kažu da će tu biti izgrađena zbog “snažnih talasa” i brže veze sa Alahom.

Postoji neka vrsta religijske harmonije na Kosovu koja, čini mi se, još uvek dominira, ali ne smemo potcenjivati porast verskog ekstremizma. Pre nekog vremena, grupa islamskih ekstremista ozbiljno je pretila grupi mladih ljudi koja se okupila da promoviše novi broj časopisa koji je obrađivao temu seksa. Neki klerici su od skoro postali glasniji, pošto su naučili da koriste internet. Snimaju se ili ih snimaju dok drže govore u džamiji, a onda te snimke šire internetom. Ti komentari često uključuju govor mržnje, muški šovinizam i versku netoleranciju, kao i otvorene pozive na nasilje.

Dakle, usred ovog zanimljivog religijskog previranja, odlučili smo da napravimo komediju “Rušenje Ajfelove kule”, jer se bavi upravo ovim osetljivim temama: verskim fundamentalizmom, terorizmom i ličnim slobodama. Uz sve narečeno, moram reći da je izvođenje ove predstave za mene bio izazov, zbog toga što nikada ne znate gde je za ekstremiste granica tolerancije. To je nepoznata granica.

 

KONTRA: Radnja predstave se odvija na nekoliko mesta: od savremenog Pariza, preko Otomanskog carstva, Balkana, sve do Pakistana. Čini se da ste, za razliku od prethodnog komada “Let iznad pozorišta Kosova”, odlučili da proširite fokus kritike. Otkud ta potreba?

Neziraj: “Rušenje Ajfelove kule” sam napisao 2010, dve godine pre moje druge komedije “Let iznad pozorišta Kosova”. Bez sumnje, “Rušenje” je bilo mnogo teže napisati. Pošto su problemi kojima se komad bavi skoro globalni, to je njegov pristup, koji bih nazvao univerzalističkim, učinilo esencijalnim. Ne bavim se u toj drami direktno islamom na Kosovu, pa ipak, javna reakcija nakon premijere u Prištini bila je kao da sam uradio upravo to. Mislim da javnost interpretira univerzalne reference iz tog komada kroz svoje lokalne “naočari”. Reakcija javnosti u Sarajevu 2011. bila je slična, baš kao i u Njujorku. Još bolje je prihvaćena u Parizu, gde je čitana na različite načine.

S druge strane, iako komedija “Let iznad pozorišta Kosova” govori isključivo o Kosovu, problemi kojima se bavi slični su onima kojih ima u društvima širom sveta. Što bi zvaničnici na Kosovu rekli: mi Kosovari nismo izmislili korupciju.

KONTRA: Predstava je, osim u Beogradu, izvedena u Prištini, Uroševcu i Tirani. Jeste li uočili razliku u prijemu poruke koju predstava nosi od grada do grada?

Neziraj: U Prištini, izvođenje su pratile brojne tenzije. Razlog tome je što je još pre izvođenja komad označen kao “anti-islamski”. Stoga je publika došla na premijeru očekujući neki incident. Srećom, to se nije dogodilo, ali “udica” koju smo postavili u komadu (upad dvojice terorista s namerom da spreče performans žene koja skida svoj veo i ostaje gola) izazvao je neobičnu reakciju u publici: uglavnom paniku i nervozu. Ova “udica” dobro je funkcionisala i u Tirani. Tako je bilo do sada. Videćemo šta nas očekuje na narednim izvođenjima.

KONTRA: Jedan od interesantnih formi u “Rušenju Ajfelove kule” je i pozorište senki – Karađoz. Kao da nam poručujete da je uticaj religije danas poput senki: prisutan, ali neuhvatljiv. Je li religija i dalje toliko uticajna?

Neziraj: Naravno. Sviđalo se to nama ili ne, religija ima snažan uticaj, naročito u društvima s krhkom demokratijom, kakva je kod nas ili u regionu. U Srbiji je, na primer, Srpska pravoslavna crkva bila toliko snažna da je kontrolisala celu zemlju. Tako barem izgleda nama sa strane. Ne znam je li još uvek tako.

Zapravo, kosovsko društvo je bilo veoma otvoreno i toleratno prema religijama. Sve veroispovesti su se međusobno dobro slagale, postojala je izvesna međuverska tolerancija. Ona još uvek postoji, iako je počela delimice da se klima. Značajna pauza u toj toleranciji nastupila je tokom devedesetih, naročito tokom rata na Kosovu ’98. i ’99. Za mnoge ljude na Kosovu je bilo traumatično da vide kako pravoslavna crkva blagosilja srpske paravojske pre nego što će krenuti u rat. Zapravo, SPC je tokom svih ovih godina bila u suštini politička crkva, u smislu da je služila politici. Tu se, nažalost, može u najvećem delu naći izvor zla koje se dogodilo devedesetih. Zbog toga je talas netolerancije prema SPC na Kosovu nakon rata bio tako veliki. Ljudi su je povezivali sa lošim stvarima koje su se dogodile. Ne verujem da su ih uništavali samo zato što su “pravoslavne crkve”, već zato što su identifikovali te crkve sa užasima koje su doživeli od strane paravojnih formacija.

Religija je postala tema na Kosovu nakon rata, kada su različite radikalne grupe i sekte počele da se pojavljuju i da predstavljaju ozbiljnu pretnju. Za mnoge od njih Kosovo je bilo “lak teren” na kojem mogu da deluju. Neke već godinama obavljaju zvanično “humanitarne aktivnosti”, dok se nezvanično bave vrlo sumnjivim poslovima. Neke radikalne islamističke grupe su bile posebno agresivne i uspele su da prodru u ono što je na Kosovu poznato kao “tradicionalni islam”, koji je u praksi bio liberalna forma islama i funkcioniše na osnovama nekoliko stoleća stare tradicije. Postojale su jasne konfrontacije između ovih i drugih radikalnih grupa.

Dakle, religija kakvu poznajemo i prihvatamo je ugrožena od religije koja radi “u senci”, služeći se podmuklim agendama koje nisu u saglasju s društvom u koje pokušava da se infiltrira.

KONTRA: “Rušenje Ajfelove kule” je tragikomedija. I Vaš prethodni komad koji smo imali priliku da vidimo u Beogradu – “Let iznad pozorišta Kosova” – obiluje crnohumornim elementima. Smatrate li da humor i dalje ima snagu da bude subverzivan po vladajući poredak?

Neziraj: Jedan od ciljeva umetnosti je da učini očiglednim ono što društvu nije očigledno, odnosno da ukaže na nešto što društvo guši, potiskuje i poriče. U tom smislu, kao autor naravno da želim da moj rad ima uticaja na društvo. Kada pišem o žrtvama u ratu i miru, o terorizmu i religiji, o poniženim Romima ili nacionalizmu, naravno da se nadam da na taj način utičem na razvoj društva.

Moji komadi imaju crni humor, ali su to uglavnom političke satire. Konkretno, “Let” je u potpunosti politička satira. Postoji mnogo primera da ovakav vid kreativnosti ima neku “moć” nad politikom i društvom. Možda je najbolji primer iz decembra 2012, kada je Vlada Kosova preko Ministarstva kulture pokušala da po svaku cenu spreči premijerno izvođenje “Leta”. Naknadne debate u medijima za i protiv predstave, kao i za i protiv njenog izvođenja u Beogradu i Kragujevcu to takođe ilustruju.

Ukratko: naš san o tome da umetnost menja svet mora nastaviti da živi. Iako, ne verujem da umetnost menja svet, ali ga čini ljudskim i onakvim kakav je i sada – sa svim dobrim i lošim stvarima.

 

KONTRA: Kako ste već pomenuli, predstava “Let iznad pozorišta Kosova”, ustalasala je javnost preispitujući tabu teme, poput lažnog patriotizma (neki su je zbog toga okarakterisali i kao “antinacionalnu”). Šta su još tabu teme na Kosovu danas?

Neziraj: Neupitno je da svako društvo ima tabue. No, u društvu kakvo je kosovsko, koje je “u izgradnji”, prirodno je očekivati da ima još više tabua. Teme koje se tiču izgradnje države, religije, rata na Kosovu, povezanosti političkih elita sa korupcionaškim aferama ili Kosova u bivšoj Jugoslaviji – i dalje se obrađuju površno. Umetnici uglavnom pipkaju oko ovih tema ili, kada se njima bave, rade to u već prihvaćenom okviru. Uopšte, bave se prošlošću selektivno, ističući samo pogodne trenutke i događaje. Ovaj okvir isključuje slabosti, pogrešne odluke ili nenamerne greške albanskog društva ili ih predstavlja kao rezultat nečega što je nametnuto sa strane, kao “uticaj koji je došao od naših neprijatelja”… Sve do nedavno, lik albanske majke nije smeo biti promiskuitetan, dok su Srbi uvek bili pijani vojnici koji psuju, hladnokrvno ubijaju i slično. Međutim, u poslednje vreme stvari su počele da se menjaju. Nova generacija umetnika počela je da drugačije gleda na stvari, stvarajući novi oblik umetničke kreativnosti i da bez straha dira u “crne rupe” kosovskog društva.

KONTRA: Još jedna od tema koju pokrećete u “Letu” je i upliv politike u umetnost, to jest korišćenje umetnika u političke svrhe. Koliko je ovaj problem dominantan na Kosovu?

Neziraj: Postoji tendencija da se kontroliše i koristi umetnička scena na Kosovu. To se manifestuje na različite načine: selektivnom raspodelom novca iz budžeta za kulturu, postavljem političkih komesara i ulizica u javne institucije kulture kad god je to moguće, ohrabrivanje “patriotske umetnosti” direktnom kontrolom javnih kulturnih ustanova, uskraćivanjem podrške nezavisnim kulturnim inicijativama, pa čak i cenzurom umetničkih produkcija. I dalje smatram da ovo nije deo organizovanog “državnog programa”, već više primitivni način razmišljanja koji ne shvata ulogu umetnosti u demokratskom društvu.

Na neki način, sve ovo je dovelo do toga da umetnost na Kosovu reprodukuje uvek isti dosadni politički diskurs. Pored toga, nastala je cela kreativna “vojska” sa sindromom “nacionalnih umetnika”. Oni žele da budu umetnici, ali bi da istovremeno budu i patriote. Iznad svega žele da budu patriote. Tako im u njihovim umetničkim delima posebno zadovoljstvo čini da mešaju umetnost sa patriotizmom. Da se metaforično izrazim: “nacionalni umetnici” žele da naslikaju sliku na kojoj Skenderbeg mačem odseca glavu ne jednom Turčinu, već desetinama njih odjednom.

 

KONTRA: U Srbiji se još uvek među desno orijentisanim strankama i pojedincima može čuti pozivanje na nacionalne mitove. Koliko su nacionalni mitovi živi u kosovskoj javnosti?

Neziraj: Ne čudi to što su nacionalni mitovi izraženi sada kada se stvara identitet nove kosovske države. Mitovi su hrana za konstruisanje identiteta. Stari mitovi se ponovo otkrivaju i koriste u različite političke, društvene i nacionalne svrhe, ali su takođe stvoreni i mnogi novi mitovi kako bi služili političkim strankama, Vladi ili drugim grupama, koje nastoje da osvoje vlast ili da je zadrže.

Prema tome, na novom Kosovu mitovi koegzistiraju kao u romantizmu: to su mitovi o našim “ilirskim korenima”, “Dardaniji”, mitovi o “Antici”, o “Skenderbegu” ili novi mitovi o “herojima” i “komandantima” u ratu i miru, bezbroj novih mitova… koji već postoje ili će nastati.

KONTRA: Da li u radovima mlađih kosovskih umetnika postoji tendencija da se takvi mitovi dekonstruišu?

Neziraj: Još uvek postoje “nedodirljivi” mitovi, ali i pored toga, postoji nekoliko mladih umetnika koji se usuđuju da pređu te “crvene linije”… No, budimo jasni: u zemlji poput Kosova, koja je prošla kroz toliko mnogo dramatičnih događaja u poslednjih 20 godina, dekonstruisanje mitova o ličnostima i događajima nije tako jednostavan zadatak. To takođe može biti prilično rizično. Kako je već ranije neko slično rekao: mitovi su opijum za narod.

KONTRA: U nekoliko navrata ste rekli da se zalažete za deviktimizaciju ljudi i njihovo suočavanje sa patnjom drugih? Kolika je moć umetnosti u tom smislu?

Neziraj: Govorio sam o “deviktimizaciji žrtava”, procesu koji bi omogućio žrtvama da se osećaju delom društva, da se osećaju korisnim i jednakim; to je proces koji prepoznaje i poštuje njihovu patnju, ali im istovremeno skreće pažnju i na patnju drugih. Govorim o porodicama nestalih, porodicama čiji su članovi ubijeni u ratu i ponajviše o onima koji su direktno patili u ratu (što je u suštini većina u društvu).

Umetnost može da olakša i pomogne u procesu “deviktimizacije”. U to verujem. Izložba porodice Bogujevci je najbolji primer toga. Umetnost je oduvek imala tu ulogu. Schiller je govorio da je helenska tragedija edukovala antičke Grke, jer su gledajući tragedije učili da kontrolišu ličnu svest i da je učine delom normalnog života.

 

KONTRA: U jednom intervjuu ste rekli da pripadate malobrojnim umetnicima koje kosovske vlasti ne kontrolišu i da zbog toga imate slobodu da pomoću umetnosti probude u ljudima „osećanje prema drugom“. Kako ste se izborili za takav status i koja je cena toga?

 

Neziraj: Cena je veoma visoka; napadi medija bili su konstantni, poput rafala “kalašnjikova”. Ostao sam bez posla, bez sredstava iz javnih fondova za svoj rad, a dobio sam klišeizirane etikete poput “izdajnika”, “anti-Albanca” itd. U stvari, toliko sam patio da od silne depresije nisam mogao da prestanem da pišem drame. Samo pisac može da razume moju patnju. Svake večeri pre odlaska na spavanje, najpre se isplačem, onda napišem deo novog komada, potom psujem Vladu što me je dovela ovako nisko, a onda odem na spavanje. Tako je svake večeri. Nije li to strašno?

Ali, prestaću sa šalom, pošto mi uloga žrtve ne stoji.

Zašto sam uzeo ulogu koju ste opisali? Nije to neka tajna. Objasniću vam kratkom pričom. Kao dete, u osnovnoj školi mi je srpski jezik predavao jedan srpski učitelj. Zvali smo ga Bora. Bio je dobar čovek. Još uvek je živ, ali ga nisam video više od 25 godina. Tokom rata često sam se pitao: šta bih uradio kada bih sreo svog učitelja Boru? Da li bih ga mogao ubiti? Ne, rekao sam. Da li bi on mene mogao ubiti? U svakoj varijanti odgovor je bio – ne. Onda, nakon rata, stekao sam mnogo prijatelja Srba i bio sam siguran da, ako bismo se hipotetički sreli u nekom ratu – ne bih mogao da ih ubijem. Baš kao što ni oni ne bi mogli mene. Tako sam počeo sa ovom vrstom naivnih razmišljanja i pitanja, a kasnije sam formulisao neke sofisticiranije pozicije zasnovane na zajedničkom osećaju patnje i bola drugih; na bolu koji je, lišen svih slojeva, prosto ljudski bol; na patnji koja nema religiju, nacionalnost, domovinu, nego je samo patnja; na tuzi rođaka nestalih, koja, odvojena od politike, ostaje ljudska tuga zbog gubitka čoveka. Tako je jednostavno, zar ne?

Kontrapress, 11.01.14.

Još članaka

  • ZAUSTAVITI NASILJE POLICIJE NAD AKTIVISTIMA U MAJDANPEKU

    ZAUSTAVITI NASILJE POLICIJE NAD AKTIVISTIMA U MAJDANPEKU

    Beograd, 30.09.2022. Platforma Tri slobode ZAUSTAVITI NASILJE POLICIJE NAD AKTIVISTIMA U MAJDANPEKU Organizacije civilnog društva okupljene oko Platforme “Tri slobode” zahtevaju hitnu reakciju institucija…

    03.10.2022.
  • In Memoriam: Dubravka Ugrešić (1949-2023)

    In Memoriam: Dubravka Ugrešić (1949-2023)

    „Svojevremeno je Dubravka Ugrešić, jedna od pet „hrvatskih veštica“, devedesetih, na preispitivanje (omiljena reč kada je pozorište u pitanju, u tekstovima o pozorištu uporno…

    17.03.2023.
  • Support for the struggle against war and repression!

    Support for the struggle against war and repression!

    Support for the struggle against war and repression! For the collective Chto Delat, from the performance collective New People: Aleksandra Sekulić, Ana Isaković, Ana…

    23.03.2022.
Loading...