stav

Veliki i mali

Autor: Borka Pavićević
10.03.2014.

Zemlja je ploča na leđima kornjače. Možda ste i vi, kada ste bili mali, zamišljali kako dolazite do ivice te ploče i onda padate, gde? Strašnog li priviđenja.

Istina, do obnove takvih teorija ne dolazi se odjednom, i to je proces. U nastojanjima naše prosvete, u novija vremena, „idealistička“ (kakve li bizarnosti da se materijalističke teorije završavaju kao idealističke, i obrnuto, sve su se idealističke teorije i mitovi kod nas završili kao sasvim materijalistički) i kreacionistička teorija pretile su da iz škole proteraju Darvina, to baš nije pošlo za rukom, a svašta je „prošlo“ do ničega i svačega.

Uporedo sa premeštanjem živih („konačno rešenje“), ‘migrirani’ su i mrtvi. Kosti i prah.

Istina, nosanje moštiju takođe je proces koji traje. U kakvom odnosu stoji donošenje kostiju znamenitih pripadnika nacije, u svrhu oboružavanja i obodrenja naroda i njegovog identiteta, i nošenje kovčega sa zemnim ostacima iz krajeva koji se napuštaju zbog neprijateljstva okoline, svakako zavređuje studiju, kao i rušenje dotadašnjih i dosadašnjih spomenika, te podizanje novih, samo „naših“, onih koji „nas“ impostiraju u istoriju i budućnost.

Svaki dan gledam plato kod Hrama Svetog Save, i svaki dan mislim ko je taj ko treba da skloni dva uvela drveta čije osušeno lišće treperi, jadno, i da posadi novo drveće, veliko, ima ga u rasadnicima (bio je jedan bogat i prelep kod Sremčice, nadam se da je još uvek živ). I gledam biljčice domaćički raspoređene u javnom prostoru, u kome je zgrada za stanovanje pripadajućih Hramu, nalik na enterijer kupatila, u mermeru, naravno, sa balkončićem u vrhu koji podseća na puškarnicu, podignuta u tom prostoru umesto nekadašnjeg velikog drveća, i onda, nadasve, ograđena žicom. Tako da je u javnom prostoru, valjda javnom, ograđena svojina crkvena, „moja“ svojina. Sa druge strane je Narodna biblioteka Srbije, nasipana zemljom u vreme impostacije Hrama. U mermeru, do tada neviđena pojava u istoriji crkvene arhitekture, što ne proističe iz vere, proističe iz politike.

Ali, Hram ište smisao, i politika, ili parapolitika. I tako priziva nikog drugog do Nikolu Teslu.

Onome ko je izmislio struju treba upaliti sveću.

Mnogo se govori o povratku devedesetih. Nije to ništa, možemo se vratiti i u rani srednji vek.

Ili, u varvarizam.

„Sporazumom koji je pre dva dana potpisan u Patrijaršiji SPC predviđeno je da posmrtni ostaci naučnika Nikole Tesle 10. jula budu premešteni iz muzeja posvećenog tom velikanu u Beogradu u portu Hrama Svetog Save, gde će mu biti podignut spomenik.

Sporazum su potpisali patrijarh srpski Irinej, ministarka energetike Zorana Mihajlović, u ime Vlade Srbije, i predsednik Privremenog organa Beograda Siniša Mali.“ (B92)

Nadalje, direktor Etnografskog muzeja Miroslav Tasić kaže kako bi „najlepše bilo da je u Hramu Save s jedne strane Tesla, a sa druge Mihajlo Pupin“, dodaje „tu bi bilo mesta i za Milutina Milankovića“. To bi bio mali srpski Panteon onih koji su nas zadužili.

„Najlepše bi bilo“ nahraniti Hram. I po cenu beatifikacije Nikole Tesle.

„Prema rečima Petkovića, inače bivšeg ministra kulture, time bi se okončale priče da je Tesla bio najveći Hrvat svih vremena, iako se zna da je on bio Srbin, pravoslavne vere.“

I tu je zbilja kraj ideološke i kulturne politike, ili politike u celosti sadašnje vlade u ostavci. Kulminativna tačka koja veoma precizno imenuje dosadašnje gestove, te ko do sada nije razumeo pravu prirodu takog shvatanja evrointegracija, zajedno sa kulturnim industrijama, eto prilike. Stvar je, naravno, ideološka, i od početka veoma precizna: radi se o „majnd setu“, zajedno sa „radnim mestima“. Ono što vidite u Višegradu, gospodo. To je budućnost. Znam, čitam, kako se sa svim tim demijurškim, ili bolje rečeno, bogolikim nastojanjima da šaliti, ali sve ovo je zbilja, ma koliko se stvarnost preseljavala u virtuelnu stvarnost, i ma koliko je „ja verujem“ ili „verujem“ zamenilo „znam“ i „osećam“. Stvarnost se odlepila u fantazam, „realna“ politika u iluzionizam, u opsenu, u euforičnu magmu kojom se hrane božji hramovi i ljudski domovi.

Zamislite tu pretenziju da se raspolaže prahom genija.

Ko, šta, daje legitimitet za takvu pretenziju? Odakle taj legitimitet potiče. Iz vlasti, iz sile, iz trenutnog položaja ne samo u vlasti, već na ovome svetu; ko se to zagnao na eshatološka pitanja, sa kakvim ovlašćenjem. Verovatno zato ljudi koji su komentarisali vest o „preseljenju“ urne Nikole Tesle govore kako im je „pripala muka“. Biće da je to fizička reakcija na apsurd.

Sem, ako nije sve moguće. Možda i jeste i to je tačka, nihilistička, u kojoj ljudi dižu ruke od rasuđivanja, i od samih sebe.

„Ministarka energetike i zaštite životne sredine Zorana Mihajlović rekla je danas u Loznici za pobunu stručne javnosti protiv premeštanja urne i da na Vladu o tome nije stigla neka dodatna informacija, sem što su se u medijima pojavili neki tekstovi.“

Ova izjava je data pre nekoliko dana, možda su se do sada u Vladi pojavile neke dodatne informacije. Protivljenje Upravnog odbora Muzeja Nikole Tesle ili dosadašnjih dvadeset hiljada potpisa protesta građana.

Godine 1915. prota Jovan Krajnović je tokom jednog susreta i razgovora koji je vodio sa Teslom u Njujorku zapitao velikog naučnika kako je krenuo putem egzaktnih nauka. Tesla je odgovorio: „To se desilo ovako. Moj pokojni ujak Proto, a posle vladika Petar (Nikolaj) Mandić, imao je u kući potpuna Dekartova dela, na nemačkom jeziku. Ujak je čitao Dekarta iz navade, premda su mu se zato rugali susedni sveštenici. Ja sam pak postao ujakov učenik, a posle drug u toj studiji. Iz Dekarta sam, mogu pouzdano reći, prisvojio temeljni metod u posmatranju života. Tu sam se privikao da sve svoje misli i razmatranja postavljam na matematički osnov i u matematičke formule. Što se nije dalo izraziti u obliku jednačine, to mene nije zanimalo.“ (Iz predavanja dr Veljka Koraća, profesora filozofije, dugogodišnjeg direktora Muzeja Nikole Tesle, od njegovog osnivanja 1952. sve do sedamdesetih, njegovo „vođenje“ kroz muzej slušali smo u svim uzrastima.)

„Cogito ergo sum.“

„Još lepše i sažetije se u ovom smislu izrazio Laza Kostić, nazvavši Teslu ‘izumetnikom’.“ (prof. Korać)

foto: zokstersomething.com

Još članaka

Loading...