SR / EN
  • aktuelno
    29.10.15.
    Vrlinu mi, Brechte, pjevaj…
    br127_kazaliste01_img01

    Zlatko Paković: Ibsenov neprijatelj naroda kao Brechtov poučni komad, 23.9.2015. &TD, Zagreb

    Duboka moralnost koja krasi neke Ibsenove komade, kao i njegova potreba da ih ispiše kao vježbe čovječnosti, u Pakovićevoj dramaturškoj i režijskoj konstrukciji služe kao savršen primjer za Brechtovo shvaćanje kazališta kao mjesta najprije intelektualnog napora i nakon toga svjesne akcije

    Iako se za gostovanja srbijanskih kazališta ne može tvrditi da nisu učestala, i da kazališna publika u Hrvatskoj nema barem okvirni uvid u raster susjedne produkcije, činjenica je ipak da se to poznavanje svodi na institucionalni kontekst. Bez obzira je li riječ o festivalima, poput zagrebačkih Dana satire ili Međunarodnog festivala malih scena u Rijeci, a preko ovog drugog godinama je prolazio put prvih koraka ob-navljanja poznanstvo Ateljea 212ili Jugoslovenskog dramskog pozorištas ovdašnjom publikom, pozivnice su uglavnom išle najpoznatijim i najvećim partnerima, u pravilu iz Beograda. Komercijalniji odabiri uključivali su, očekivano, i Zvezdara Teatar, naj-prije zbog činjenice da ga vodi proslavljeni dramski pisac i scenarist Dušan Kovačević, koji pak uglavnom sam postavlja svoje komade, nerijetko s viđenijim glumcima čija lica su ovdašnjoj publici, iz poznatih razloga, nedostajala pa je i recepcija u pravilu bila subjektivno pozitivna, nerijetko i ekstatična, bar u početku tog vala kulturnog zatopljenja. Danas je situacija nešto normaliziranija, a povijest hrvatsko-srpskih ka-zališnih veza bitno bogatija nego na prijelazu milenija. Bogatija je, između ostaloga, i zato što je fluktuacija postala drukčija te je danas bitno racionalnija i produktivnija pa se, umjesto gotovih predstava s unaprijed zagarantiranim aplauzom, sve češće razmjenjuju redatelji i njihove poetike. Ta “kazališna razmjena 2.0” kazališnim gle-dateljima u Hrvatskoj donijela je ponekad i kvalitetan mainstream, od Jagoša Mar-kovića do Slađane Kilibarde ili pak zanimljivije iskorake Andrása Urbána ili Bojana Đorđeva. Među imenima koja bi im se trebala pridružiti mogao bi se, a sigurno je to i
    zaslužio, uskoro naći i Zlatko Paković.
    “Istine” i “skrivene istine”

    Paković nije jednostavna niti uobičajena pojava. Pored činjenice da je ugledan, polemičan i oštar kolumnist Danasa, ujedno je i kazališni redatelj koji vlastitom od-lukom ne radi u institucionalnim kazalištima, iako mu je ta vrsta karijere krenula i vrlo vjerojatno ne bi, da je na njoj inzistirao, rano završila. Koliko su te činjenice međuovisne ne treba nagađati jer u krajnjoj liniji nije ni važno, dok je od njegovih osobnih odluka u vezi svoga statusa i budućnosti puno zanimljivija upravo želja da stvara kazalište kakvo želi i s kim želi, bez produkcijskih i ideoloških, formalnih i neformalnih ograničenja. Točnije, ukoliko do ograničenja i dođe, jer Pakovićeva po-etika nije daleko od one siromašnog kazališta; ona mogu biti samo financijske pri-rode, a to je nešto na što je izvaninstitucionalno kazalište, koje pritom misli samo o sebi i svojoj poziciji, razlogu i funkciji, nažalost prisiljeno pristati i bez borbe. Kreće li se iz takvih pozicija u današnjoj ili jučerašnjoj Srbiji, nije ni čudno da se Paković u posljednje dvije predstave bavi najbolnijim mjestom novije povijesti: atentatom na premijera Zorana Đinđića.
    U prvoj, jednostavno nazvanoj Ubiti Zorana Đinđića, premijerno odigranoj 2012. u novosadskom Studentskom kulturnom centru, formom grotesknog kaba-rea oslikao je kontekst društva koje se istodobno čudi i zgraža nad svojom nepro-mjenjivošću, dok joj se potajno, a ponekad i ne toliko potajno, divi. Razigranost predstave, rock orkestracija songova i gluma čiji je stil kvalitetan spoj slapsticka i
    ekspresionizma, ali i brutalnost njezinih istina izgovorenih kao da su servirane publici u formi izazova, ide u prilog tezi da je riječ o komadu koji zahvaća široko, ali ne, barem u kazališnom smislu, i dovoljno duboko. Ponavljaju se u njoj sve one “istine” i “skrivene istine” o sprezi kriminala i državnog aparata koja je i dovela do atentata, ali i niza turbuletnih i krajnje dramatičnih političkih i policijskih zbivanja i prije i nakon njega. Međutim, na razini forme, bio je to tek početak onoga što će sljede-ćom Pakovićevom režijom zaživjeti u punom zamahu. Drugim riječima, Ubiti Zorana Đinđićabila je tek skica, mapa konteksta ili gotovo neophodan okvir za naslov Ibze-nov Neprijatelj naroda kao Brehtov poučni komad, uz podršku norveške organizacije Ibsen Scholarships postavljen prošle sezone u Centru za kulturnu dekontaminaciju u Beogradu. Iako radi i drugdje, u Kazalištu Kosztolányi Dezsőspomenutog Andrá-sa Urbána iz Subotice ili u koprodukciji s organizacijom Qendra Multimediakoju u Prištini vodi dramatičar Jeton Neziraj, Paković je vjeran Centru za kulturnu dekon-taminaciju. Multimedijalni pogon i svojevrsna tvornica kulture i kritičke misli koju u beogradskom Paviljonu Veljković već dvadeset godina vodi dramaturginja Borka Pavićević prirodno je mjesto za autora njegovog kalibra i misije, jer ona im je ista: kulturom u najširem obimu tog pojma trajno čistiti srbijansko društvo od onoga što ga je i dovelo do stanja u kojem jest. CZKD je aktivan i međunarodno, pa treba samo uzgred napomenuti kako je među prvima prešao granicu i 2000. gostovao u Zagrebu s angažiranom i znakovitom predstavom o traumama ali i zabludama njemačkog društva nakon Drugoga svjetskog rata. Petnaest godina kasnije, Pako-vićeva nova predstava uspjela je igrati na festivalu Zadar snova, a sredinom rujna i na Ganz novom festivalu u organizaciji Kulture promjene zagrebačkog Studentskog centra. Činjenica da je ulaz na sva događanja “Ganca” slobodan, osigurao je da predstava ne prođe nezapaženo, unatoč tome što se o Pakoviću u Zagrebu i Hrvatskoj tek treba čuti u mjeri koju zaslužuje.

     

    br127_kazaliste01_img02

    “Revolucionarno” i “građansko”

    Sudeći po naslovu, nije riječ o lako razumljivoj kazališnoj robi. Dva tako veli-ka i važna autora, svaki na svoj način u svome stoljeću, Norvežanin kao anticipacija sljedećeg a Nijemac kao njegov gotovo prirodni nastavljač, koji shvaća da za previše daleki pogled jednostavno nema vremena, zajedno u jednom naslovu već je svo-jevrsni mamac za gledatelje željne ne baš najprostodušnijeg kazališta. Očekivanja takvih ova predstava nije i ne može iznevjeriti, jer je riječ o višeslojnoj parafrazi, što naslov donekle i daje naslutiti, ali i o dubinskom istraživanju kazališta kao forme i mogućnosti da utječe na moralni i društveni doseg pojedinca. Iako već to zvuči i pre-
    više brehtijanski, predstava se zapravo, barem na formalnoj razini teksta, više služi citatima Ibsena nego Brechta. Točnije: primjerom Ibsena objašnjava Brechta kako bi njegove ideje, koje je sam autoironično nazivao žvrljotinama labavo povezanim s bilo kakvom vrstom teorijskog rada, preveo u praksu. Ovako sublimiran, materijal se čini skliskim ali istodobno i zahtjevnim, no predstava ipak ima svoju skladnu di-namiku, najprije zbog samog redatelja koji kao predavač-zabavljač, ali i svojevrsni gromobran, publiku vodi kroz labirinte nevolja nepotkupljivog doktora Stockmanna, Ibsenovog “narodnog neprijatelja” “zaljubljenog u vrlinu”, preko Brechtovih defini-cija didaktičke uloge predstavljačke umjetnosti, pa do na koncu ipak sasvim jasnih i nedvosmisleno agitacijskih poveznica s aktualnostima Srbije danas i referencama na kjučne događaje iz njezine nedaleke povijesti.

    Duboka moralnost, dovedena konzekventno do granice simboličkog ili stvar-nog herojstva, koja krasi neke Ibsenove komade, kao i njegova potreba da ih ispiše kao vježbe čovječnosti, u Pakovićevoj dramaturškoj i režijskoj konstrukciji služe kao savršen primjer za Brechtovo shvaćanje kazališta kao mjesta najprije intelektualnog napora i nakon toga svjesne akcije. Otklon zbog kojeg veliki Nijemac jest tako zna-čajan u povijesti razvoja kazališta, i kao umjetnosti i kao komunikacijskog sredstava namijenjenog i zabavi, ali puno više pouci, u tom je srazu titana sveden na ugodni razgovor istomišljenika, ne nužno učitelja i učenika nego prije začetnika i kvalitetnog nastavljača. Ipak, granica između Ibsena i Brechta gotovo je veća od obojice, unatoč nekim preskakanjima s obje strane, a najtragičnije je, i po kazalište zapravo porazno, da se i danas sasvim dobro drži. Svaka rasprava o lektirnom ili takozvanom avangar-dnom, novom, off ili kako se god želi nazivati kazalište ne u potpunosti oslonjeno na psihološki realizam s ove ili one strane rampe, može se svesti na zajedničkost u različitosti ova dva autora, njihove opuse i naslijeđe. Paković je, naravno, na strani “revolucionarnog” Brechta, ali nipošto nije protiv “građanskog” Ibsena, pa postavlja predstavu tako da se međusobno ilustriraju i objašnjavaju. U realizaciji je ipak većina ilustracija ostavljena zaigranim i raspjevanim Vladislavi Đorđević, Jeleni Ilić i Igoru Filipoviću, koji Ibsena igraju, a Brechta pjevaju na način kako bi vjerojano i sam sebe pjevao da je za klavirom imao kompozitora Božidara Obradinovića. Objašnjavajući govor, u trenucima kad predstava klizi prema lecture-performanceu, lažnom pre-tencioznošću i naglašenom didaktičnošću autoironično preuzima “profesor” Paković, ne samo zato jer je sama pozicija predavača ovdje ujedno i izravno moralizatorska te stoga izloženija nepovjerenju, odbijanju ili preziru. Dok se zauzima za vrlinu, onako kako je Ibsen kategorički uspostavlja a Brecht očekuje, i dok ih spaja kako bi transfor-macijski mehanizam kazališta istovremeno i ilustrirao sam sebe i profunkcionirao, ujedno se i bori protiv cinizma vremena u kome to radi i s publikom koja se, svjesno ili nesvjesno, ne može odlučiti od čega je udaljenija. Zato i stavlja sve na kocku s dva konkretna ispada iz zadane matrice: brutalno točnom analizom samo par rečenica Tomislava Nikolića i nešto suptilnijom proleterskom “modnom revijom” u namjerno
    sentimentaliziranom finalu predstave.
    “Kostimi zbilje”

    Sasvim nedvosmislena najava ubojstva, koju je Nikolić uputio Đinđiću nekoliko dana prije atentata, bila je svojevrsna okosnica predstave Ubiti Zorana Đinđića, pa se ovdje njome nije trebalo toliko baviti nego samo podsjetiti na nju. No, Nikolićeva ka-snija tvrdnja da je on u tom cijelom slučaju bio Majka Hrabrost istodobno je i vrhun-ski cinizam i vrhunska glupost, koju Paković nemilosrdno secira uz pomoć glumaca. Današnji predsjednik Srbije lako sam pada žrtvom svojih riječi, ali zajedno s njim na provjeri moralnosti i legitimiteta pada i cijelo društvo, toliko pogubljeno u vlastitim porazima da izlaz ne prepoznaje čak i ukoliko postoji. A kad zaista postoji, onda ga ubije – bez ostatka tvrdi ova predstava i nije se teško s njome složiti, kao što se nije teško složiti s logičnim izvodom teze da govoreći glupost Nikolić govori istinu, ne samo u svoje ime, nego u ime svih ratnih huškača i profitera koji žive danas da nitko ne bi živio sutra. Društvo nedovoljno svjesno, racionalno i zaista zainteresirano samo za sebe, koje takvima daje legitimitet završava rasprodajući pretposljednje komade odjeće na tezgi kako bi platilo račune, ne više i kako bi školovalo djecu. Sudionici ovog kazališnog čina koji je i više od predstave, otkupili su tu odjeću zajedno s ne-koliko istih a različitih priča ljudi žrtvovanih u višestrukim tranzicijama duhovnog i materijalnog, i u njoj se, kao “kostimima zbilje” pojavljuju pred publikom kako bi te priče podijelili. Pritom i cipele koje vise nad glavama izvođača, začudni i jedini pravi scenografski element, dobivaju konkretno značenje, ali i naznaku metafore odlaska, najprije u pečalbu a onda i u permanentnu emigraciju.

    Iako stalno podsjeća na revolucionarni potencijal kazališta, od svega što je izrečeno do vehementnog, užarenog načina kako je to učinjeno, Ibsenov Neprija-telj naroda kao Brechtov poučni komadipak je daleko od klasičnog agitpropa jer je svjesna svojih potencijala i dosega. U vremenu kad je srednja klasa postala proleta-rijat, ili prekarijat koji se još samo zadnjim snagama drži na stepenici iznad, čuvena sintagma s crvene zastave zvučala bi neuvjerljivo. Umjesto nje, Paković izgovara mjestu i vremenu prilagođeniju: “Bez srednje klase nema ni politički stabilnog i pravno sigurnog društva.” Svjesni da izgovaranje istine od prihvaćenog člana druš-tva čini “neprijatelja naroda”, svi izvođači unisono predstavu završavaju novom zakletvom, snage i značenja poziva na akciju: “Mi smo oni koje smo čekali!” Publika koja je uspjela vidjeti predstavu, ili ona kojoj to tek slijedi, nakon toga može još samo razmišljati o inflaciji vlastite vrline, ali samo dok ne dočeka samu sebe. Na sreću ili nesreću, priliku za provjeru koliko su udaljeni od sebe, stanovnici Hrvatske imaju za manje od mjesec dana. Ne, nije riječ o novom gostovanju ove iznimne
    predstave.

     

    Preuzeto sa Prosvjeta. net.

    Podelite ovaj članak