„Inkapsulirana tijela“ Nedžada Ibrahimovića u CZKD-u

25.01.2014. | 19:00

CZKD vam predstavlja roman

„Inkapsulirana tijela“ Nedžada Ibrahimovića

U subotu, 25.januara u 19h

Na promociji knjige govoriće Marjan Čakarević, Vladimir Arsenić i autor

Odlomke čita Tihomir Stanić

Roman je predstavljen u regionu, nominovan za nagrade i čeka svoja prevođenja

Radi se o veoma dobrom romanu koji zaslužuje pažljivo i dubinsko čitanje. Kao i svaki složeni organizam koji živi, i tekst sadrži u sebi beskrajne mogućnosti pa se tako da čitati i kao svojevrstan „dva u jedan“. S jedne strane to je roman o detinjstvu u Tuzli u prvoj polovini šezdesetih godina dvadesetog stoleća, a s druge to je univerzitetski roman o profesorima i studentkinjama, o sujetama i seksu, moralu i nemoralu, o suštinskoj neprilagođenosti na sistem. Mogao bi ovaj tekst čitati i kao odjek Džojsovog klasika Portret umetnika u mladosti, ali i kao porodični roman, odnosno roman o nemogućnosti porodice. Svi ovi žanrovsko-kritički identiteti govore o kvalitetu teksta, o njegovoj nesvodljivosti na jednu dimenziju.

Vladimir Arsenić

I na kraju, da kažem, roman Inkapsulirana tijela, čini mi se, pisan je više iz životnih nego iz književnih razloga. Kako to reče jedan od likova u ovoj knjizi: roman je pokušaj da se uobliči jedan život –i ta nastojanja ovaj čitalac osjeti u romanu o kojem upravo govori. Naša ljudska nastojanja da se posložimo u godinama koje su ostale iza nas, ili već u svojim shvatanjima onoga što nas okružuje, svima su nam dobro poznata. Malo kome pođe za rukom istovremeno uobličiti život i pri tom još zadovoljiti visoke književno-estetske kriterije, kao što je pošlo Nedžadu Ibrahimoviću. I ja mu ovom prilikom na tome čestitam!

Almin Kaplan

Ibrahimovićev roman je mračan, istodobno i naivan i tjeskoban, kao da je napisan u bunilu dječjih bolesti, i na kraju, na jedan sasvim diskretan način, odličan. Za ovakvu knjigu treba i mira i vremena, treba strpljenja da bi se otkrilo ono po čemu se njezina priča razlikuje od tolikih drugih priča o odrastanju i sazrijevanju, pa na koncu, i od priča o kraju svijeta. Iako je tema sasvim druga, nešto u atmosferi ovoga romana me je podsjetilo na Von Trierovu “Melankoliju”, i to je jedan od većih komplimenata koji bi mi u zadnje vrijeme mogli pasti na um povodom suvremenoga romana.
Miljenko Jergović

Podrška ciklusu

Slični članci

Loading...