Nisam zavijao sa vukovima

02.06.2014. | 19:00

Promocija knjige „Nisam zavijao sa vukovima“

Tomislava Jakića

U ponedeljak, 2. juna u 19h

Govore:

Saška Stanojlović, potpredsednica Helsinškog odbora za ljudska prava u Srbiji

Gradimir Gojer, reditelj, književnik i kritičar

Amer Tikveša, novinar iz Sarajeva i

Tomislav Jakić, autor

Moderator Svetlana Broz, direktorka organizacije Gariwo

U izdanju nevladine organizacije Gariwo iz Sarajeva 2013. godine objavljena je knjiga Tomislava Jakića „Nisam zavijao s vukovima“. Radi se o drugom, dopunjenom izdanju.
Knjiga je autorovo svedočanstvo, potkrepljeno dokumentima i fotografijama, o tri perioda Hrvatske: o Hrvatskoj za vreme Drugog svetskog rata, nakon njega, i o Hrvatskoj nakon sticanja nezavisnosti. Jakić govori iz sopstvenog iskustva TV novinara, publiciste i savetnika za spoljnu politiku bivšeg predsednika Republike Hrvatske, Stjepana Mesića. Bez dlake na jeziku i iz prve ruke govori se o UDB-i, neoustaštvu, Titu, Tuđmanu, Mesiću, antisemitizmu u Hrvatskoj.

Tomislav Jakić rođen je 1943. godine u Zagrebu. Završio je Pravni fakultet u Zagrebu, ali se opredijelio za novinarsku karijeru na Televiziji Zagreb gdje je počeo raditi 1966. Veći dio karijere proveo je u vanjskopolitičkoj redakciji ove kuće, a jedno vrijeme bio je i vršilac dužnosti glavnog i odgovornog urednika informativnog programa. 1992. odlazi s televizije, koja tada već nosi ime Hrvatska radio-televizija, zbog nepristajanja na politički diktat novonastale političke elite. Do 2001. nastavio se baviti novinarstvom kao slobodni novinar kada postaje savjetnik za vanjsku politiku predsjednika Stjepana Mesića. Tu funkciju obnašao je do kraja Mesićevog drugog mandata 2010. godine s prekidom od ljeta 2003. do 2005. godine.

Tomislav Jakić – protiv udbaša i ustaša
Piše: Amer Tikveša
Tomislav Jakić radio je na Televiziji Zagreb od 1966. do 1992. a od 2001. do 2010., s prekidom od otprilike godinu dana, kao savjetnik za vanjsku politiku tadašnjeg predsjednika Republike Hrvatske Stjepana Mesića. Ti periodi su najzastupljeniji u knjizi i dovoljno se na njih osvrnuti da bi se pokazalo da je autorova želja ispunjena, jer, kako Jakić u predgovoru kaže, knjiga je „napisana s isključivom željom da se sačuvaju ne samo uspomene (one najmanje), nego činjenice o jednome vremenu i ljudima tog vremena. Sve to zato što se upravo o tome vremenu, a ono seže od dana Drugog svjetskog rata pa do ovih današnjih, sustavno i bezobzirno laže“.
Radi se, dakle, o tri vremenske dionice novije hrvatske povijesti: Nezavisna država Hrvatska (za vrijeme Drugog svjetskog rata), Socijalistička republika Hrvatska (u sastavu SFRJ) i Republika Hrvatska kao samostalna država nakon njenog izlaska iz jugoslovenske federacije. Laže se danas, u samostalnoj Hrvatskoj, o prethodne dvije hrvatske. Postojala je a postoji i danas tendencija u Hrvatskoj koja povijesni kontinuitet savremene Hrvatske želi vezati za NDH, za fašističku tvorevinu, a period socijalističke Hrvatske predstaviti kao antihrvatski.
Jakić u ovoj knjizi bespoštedno iznosi činjenice u vezi sa svojim životom koje sve do jedne govore protiv hrvatskih revizionističkih stremljenja.
On, naprimjer, navodi kako sve vrijeme svoje novinarske karijere u socijalizmu nije bio član Komunističke partije, iako je bio ugledan TV novinar koji se bavio gotovo isključivo vanjskom politikom. Naravno, kao takav nije mogao proći bez posljedica, ali te posljedice su bile minorne u odnosu na ono što će uslijediti nakon hrvatske samostalnosti. Dolaskom samostalnosti i demokratije, kada Televizija Zagreb postaje Hrvatska televizija, Tomislav Jakić ostaje bez posla na njoj. Da bi ostao na televiziji, morao je pogaziti sve postulate novinarstva, ali i postulate čovječnosti. Morao je blagonaklono gledati na ustašizaciju javnog prostora, pristati na ratnohuškačko novinarstvo, na govor mržnje, trpjeti čak i antisemitizam. Jakić nam dokazuje na ličnim primjerima, u dosta slučajeva dokumentirano, da je diktatura u Hrvatsku došla, paradoksalno, tek sa njenim krajem. Novu Hrvatsku stvarali su politički mračnjaci, nacionalisti od kojih veliki broj otpada na ustašku emigraciju, zajedno s komunistima koji su konvertirali u nacionaliste od kojih je veliki broj udbaša, pripadnika jugoslovenske komunističke tajne službe.
Ova knjiga sve to prikazuje iz prve ruke, te stoga dobro ilustrira tezu Borisa Budena da je „samostalna hrvatska država ustaško-udbaška tvorevina uspostavljena u suprotnosti s najvitalnijim interesima hrvatskoga naroda“.
Svijetla tačke hrvatske politike kojoj je autor svjedočio iz prve ruke jest predsjednik RH od 2000. do 2010. Stjepan Mesić. Kao što sam već naveo, Tomislav Jakić je bio njegov savjetnik za vanjsku politiku. U to vrijeme, velikim dijelom zahvaljujući Mesiću, na političku i uopće javnu scenu Hrvatske otvoreno se vraća antifašizam, ali i objektivno vrednovanje socijalističkog vremena i njegovih najznačajnijih reprezentanata, posebno Josipa Broza Tita. Mesić je tome uveliko zaslužan jer je kao prvi čovjek Hrvatske svojim javnim istupima okuražio mnoge da istupe na strani antifašizma i u odbranu onih pozitivnih vrijednosti koje su u Hrvatsku došle sa socijalizmom.
Na vanjskopolitičkoj sceni Hrvatska počinje da dobija identitet. Ona prestaje biti mala država iz zapećka svijeta koja podilazi moćnicima i postaje zemlja koja ima svoj stav koji ne mora biti u skladu sa stavom bilo koje velike sile, uključujući i Ameriku. Taj prikaz uzlazne putanje Hrvatske značajan je jer nam pokazuje koliko je mukotrpno napraviti i najmanji korak naprijed u situaciji kada je državni kredibilitet na međunarodnoj sceni gotovo uništen i kada oko sebe imate fašiziranu stvarnost te uskrsle aveti najmračnijih dijelova hrvatske povijesti. Naravno, tu se opet moramo dotaći Tuđmana, jer dno s kojeg Mesić kreće Hrvatska je dotakla s Tuđmanom na čelu.
Ne treba, međutim, gajiti iluzije da će ova knjiga promijeniti mišljenje revizionista povijesti. Revizionisti u velikom broju slučajeva i sami znaju istinu koja je na Jakićevoj strani, ali im ne odgovara. Značaj knjige treba tražiti u tome što ona Jakićevim istomišljenicima, u koje i sebe ubrajam, daje ogroman broj argumenata za teze koje imaju o tri povijesna perioda koja Jakić razmatra. Još veći značaj knjige proizlazi iz činjenice da će ona omogućiti uvid u istinu onima koji tek počinju da studioznije pristupaju problemima kojima se Jakić bavi, a tu prije svega vidim studente istorije, žurnalistike i politologije. Knjiga je, međutim, tako pisana da iz nje može bez problema saznavati i s lakoćom je čitati bilo ko. Namijenjena je vrlo širokom krugu čitalaca te njen mogući uticaj prevazilazi bilo kakvu selekciju njenih recipijenata.
(Iz predgovora prvom izdanju)
Na mnoštvo pitanja što proizlaze iz izazova s kojima se susretao u svojemu životu, ili – kako on kaže – u svojemu vremenu, Tomislav Jakić odgovorio je u ovoj knjizi. Nikada uz vlast – samo radi vlasti, niti uz opoziciju – samo radi opozicije. Ostao je vjeran sebi i univerzalnim vrijednostima kojima je posvetio svoj život. Da bi se razumjelo vrijeme druge polovice XX stoljeća u Hrvatskoj, ovu knjigu treba pročitati.
Stjepan Mesić, predsjednik Republike Hrvatske 2000. – 2010.

Slični članci

Loading...