Za Oliveru Milosavljević, 1951 – 2015.

17.10.2015. | 12:00

Komemorativni skup, CZKD

Govore Olga Manojlović Pintar, Đokica Jovanović i Srđan Milošević

Tekstove Olivere Milosavljević čitaju Vladimir Aleksić i Pavle Pekić

IN MEMORIAM

Olivera Milosavljević

Preminula je naša koleginica i naša drugarica, ugledna profesorka Olivera Milosavljević.

Podjednako su je poštovali i studenti i kolege. A mi, koji smo bili počastvovani time da budemo njeni prijatelji smo je i poštovali i voleli. Poštovali smo je zato što je neumorno istraživala, zato što je bila pronicljiva i oštra kritičarka. Bila je intelektualka koja je negovala spremnost na dijalog. Sa radoznalošću je pratila i čitala ono što rade i pišu njeni studenti i njene koleginice i kolege. Često se obraćala studentkinji, studentu, koleginici, kolegi: „Daj mi da pročitam to što pišeš. Ja, inače, volim da čitam“. Čitala je naše tekstove i bila voljna da, do u detalj, o njima diskutuje sa nama. Ne samo da se interesovala za ono čime se bave koleginice i koleginice, kada je bilo potrebno, snažno i javno se solidarisala sa ugroženim koleginicama i kolegama.

Naročito smo je cenili zbog njene odvažne borbe protiv narastajućih antihumanih ideologija: protiv normalizacije fašizma, nacionalizma, šovinizma, rasizma, klerikalizma… Sve ove ideologije, pokazuje Olivera Milosavljević, počivaju na jednom jedinom, tamnom, ispraznom i smrtonosnom ideologemu – na tvrdnji o nevrednosti, nepotrebnosti i nepoželjnosti ljudskih života svih onih koji ne pripadaju „superiornoj“, „odabranoj“ „rasi“ ili klasi. Niko među nama nije tako ubedljivo, kao Olivera Milosavljević, obesnaživao političke mitove kojima se kolaboracija ovenčava oreolom nacionalne časti. To je činila beskompromisno, uporno i godinama u svojim mnogobrojnim tekstovima i knjigama.

Zato je njen idejni izbor levica. Njen intelektualni credo je istraživanje i kritika. Njeno stanovište je nepokolebljivo humanističko.

A, stvarnost koju živimo, stalno i iznova budi potrtebu da posežemo za njenim rukopisom i da tako razgovaramo sa Oliverom Milosavljević.

I zato podsećamo na neke njene knjige i na neke tekstove:

  • U tradiciji nacionalizma. Ili stereotipi srpskih intelektualaca XX veka o „nama“ i „drugima“;
  • Potisnuta istina. Kolaboracija u Srbiji 1941-1944;
  • Dvotomna studija: Savremenici fašizma: Percepcija fašizma u beogradskoj javnosti 1933-1941 i Jugoslavija u okruženju 1933-1941;
  • Upotreba autoriteta nauke: Javna politička delatnost Srpske akademije nauka i umetnosti (1986-1992);
  • Nacionalni stereotipi u istorijskoj perspektivi;
  • Predistorija antikomunizma i antisemitizma srpskih kvislinških vlasti u Drugom svetskom ratu;
  • Crkva i Zapad;
  • Levica i nacionalizam u Srbiji;
  • Kratki kurs o levici koji se nudi srpskoj omladini u „tranziciji“;
  • Tri lica jednog pisca: Crnjanski i fašizam 2007 – 1967 – 1937;
  • Fašizam i istorijski revizionizam;
  • Beogradska štampa 30-ih godina o nastupajućem ratu

Predavala je, na Filozofskom fakultetu u Beogradu, predmete Nacionalizam i konstrukcija prošlosti; Socijalna istorija – Evropa i Balkan u XIX i XX veku i Uvod u teoriju društva.

I nikako kao poslednje. Snagu, mir i spokoj je nalazila u svojoj porodici i među prijateljima.

Naša Olja nam se i sada obraća dobronamernom, britkom i razgovetnom mišlju.

Đokica Jovanović

Slični članci

Loading...