Promocija knjiga „Dunavska rapsodija“ i „Zov vedrih vidika“ Mihaila Ramača

17.04.2019. | 18:00

U sredu, 17. aprila u 18h u CZKD biće održana promocija dve knjige Mihaila Ramača, „Dunavska rapsodija“ i „Zov vedrih vidika“ u izdanju Mediterran publishing.

O knjigama govore:

Svetislav Basara, književnik
Milan Ćulibrk, novinar
Aleksej Kišjuhas, sociolog
Nikola Janković, direktor Mediterran publishinga
i autor

O „Dunavskoj rapsodiji“:

Teče od Crne šume do Crnog mora, a u pesmama ga najčešće nazivaju plavim. Prilazim mu svakog jutra, s poštovanjem i znatiželjom. Bedemi Tvrđave i stubovi Francovog mosta jednako su nepomični, hladni i mrgodni. On tristo šezdeset pet puta u godini pokazuje novo lice. Jutros je sav blažen, umiljat kao mače. Mora da se, blago njemu, svu noć mazio s rusalkama. Dunav. Danuvios. Danubius. Donau. Dunaj. Duna. Dunarea. Danube… Dunav je neponovljiv. Uvek veličanstven. Nekad blagodetan, nekad srditi rušilac. Ako ste na bezbednom, prelep je i kad sante, uz grozan škrgut, nagrnu jedna na drugu, na kamenje, na vrbe, na čamce i brodove. Moćan je kada, udružen s košavom, huči poput mora. Predivan je kada se, posle prolećnih bekrijanja, dirka s vrbama i topolama. Čudesan je kad se u jesenje svanuće smeška prvim sunčanim zracima. Bajkolik je kad se u njemu ogleda pun mesec, a u plićaku, poput kiše, pljušte hiljade ribica. Najlepši je kada se pored njega, u zvezdanoj noći, zaljubljene usne stope u prvi poljubac i kada njih dvoje do zore ledbe u najčarobnijem od svih svetova. Sve se menja, sve prolazi. Prvi poljubac i prvi zagrljaj omamni su i čudotvorni kao što su bili i pre deset i pre sto vekova. U svakoj priči o Dunavu ima mnogo rada i stvaranja, ima mnogo muke i stradanja, ima mnogo dobrote i mnogo radosti. Nijedna ne bi bila ispričana do kraja da ne počinje od ljubavi i da se ne završava zagrljajem pored Dunava. Izlazeći na obalu podno Petrovaradinske tvrđave, svakog jutra izgovaram iste reči: Dobar dan, Dunave! Svako dobro svima na Dunavu! Bistro! – Mihal Ramač

O „Zovu vedrih vidika“:

Dragocenosti Mihala Miše Ramača ispisane prošlih decenija, rasuste po novinama i knjigama i zabeležene u radijskim i televizijskim emisijama,okupile su se u jednoj knjizi. Ovaj vremeplov najbolje dokazuje nesavršenost izreke da novinski tekstovi žive samo kratko: “Često se kaže da su kao beo vodeni cvet: rascvetaju se i uvenu u jednom danu – naročito ako su pisani u crnom raspoloženju.” Predrag Milojević, prvosveštenik novinarske reči na našim prostorima tome je dodao: „Ponekad ostane miris davnog uvelog cveta i osveži pamćenje. Ponovo zaliven nije sasvim izgubio negdašnji miris. Za istoričara se kaže da piše dokumentovano o događajima koje nije video, a za novinara da nedokumentovano piše o događajima koje vidi. Naravno, prednost ima istoričar. Ali oči ponekad vide i ponešto od onoga što dokumenta previde.” Mihal Ramač je po strasti i umeću izuzetan novinar, pesnik, ali i istoričar, dok je svedočanstvo o Velikoj maturi stekao učeći gimnaziju u Rimu, a – sa grupom vrednih poslenika – ne tako davno završio je prvi u svetu prevod Biblije na rusinski jezik. Ovaj svoj zbornik sećanja na prohujala vremena – koji je istoveremeno i pouka o budućnosti – Ramač je ovako predstavio: „Februara 2003. bio sam u društvu Mirka Tepavca i Mirka Čanadanovića. Stariji Mirko, Beli, rekao je da u Srbiji jačaju snage pakla. Mlađi reče da je prvo trebalo prevesti na srpski nemački red vožnje, a tek potom Getea i Marksa. Susreti s takvim ljudima uveravaju čoveka da pisanje ima smisla. Ćutanje je otrov. I danas sam zapanjen kad vidim koliko se ljudi plaše slobode, slobodne misli i slobodnog izbora.“ Uvodni životopis, od ranog detinjstva do puta kroz „do kraja neispričanu priču Evrope“, kako sam kaže – sa svim radostima i iskušenjima, nadama i razočaranjima i svekolikim menama – nikako nije samo ispovest o ličnoj sudbini. Stariji („Mom pokolenju danas je 60-70”), pisac uspostavlja jedinicu mere i oni sa dužim pamćenjem prepoznaće na tih desetak stranica i sebe i naći utehu da se „sve nije događalo samo njima“, a mlađi koji još nisu doživeli prošlost, otkriće nesavršenost školskih udžbenika i nepouzdanost ideoloških aktivista. Ramač to čini nekad gotovo lirskim opisima, dok istovremeno, bez milosti i praštanja, društvo koje traga za sopstvenom dušom izvodi pred „strašni sud“. Potom se nižu priče, ništa manje vredne Mišine uspomene i lekcije. Otud, razumljivo, i naslov ove poslanice o strahu od slobode – Zov vedrih vidika. „Lakše je početi pisati nego prestati“, govorio je Gete. – Borivoj Erdeljan

Predviđen je i specijalni popust za učesnike promocije.

Podrška ciklusu

Slični članci

Loading...