Primjeri čojstva i junaštva – Mihailo Jovović

“Treba činjet što koristi narodnome napretku i božjoj pravdi, a ne ćef neznalici, krijući mu rđu nepriličnu. Pazite, koji budete vrli, trudoljubivi sinovi mojije drugova i bogougodni izmećari svoga od davno mučenoga naroda. Ne propustite svoju dužnost; ne učinite da ste se zaludu rodili svojemu narodu i svojoj dužnosti. Ne štedite nikome istinu; iznesite dobre i nedobre zasluge. S tijem se pomaga da se množe dobre, a umaljuju rđave”.

Fascinira me da današnji novinar u ovom arhaičnom jeziku Marka Miljanova na kraju “Primjera čojstva i junaštva” može naći savjet šta treba da radi da bi mogao sebi reći da je profesionalan i da ima integritet, iako se pisac sigurno nije obraćao novinarima. Jer i novinar je “izmećar”, sluga svoje publike i javnog interesa ili bi barem trebalo da bude. Takođe, da ne da na se, ali i da od svoje moći štiti druge, kako otprilike negdje drugo o čojstvu i junaštvu reče vojvoda i pripovjedač, nepismen do svoje 50. godine.

Ne vjerujem da je ove primjere u 19. vijeku sakupljao zato što su takvi događaji bili svakodnevna pojava u doba kada su se „bijele plijenile ovce“ jednako od komšija i okupatora. Sklon sam da mislim da ih je zapisao upravo zato što su bili rijetki, kako bi ih sačuvao od zaborava i pokušao da poboljša tadašnje i buduća pokoljenja.

Ovdje ću iz ovog vremena, u kome je primjera novinarskog čojstva i junaštva takođe malo, zabilježiti par događaja čiji su akteri urednici i novinari koje poznajem, bez imalo pretenzija da ih po dramatičnosti ili pitanjima života i smrti izjednačavam sa „Primjerima“ ili sebe sa pripovjedačem kakav je bio Marko Miljanov. Ali, autentični su i mogu biti poučni.

Aprila 1999. godine, nezvani gosti, dva visoka vojna oficira došla su u redakciju u sred ratnog vihora da bez uvijanja zaprijete ne samo hapšenjem i zatvaranjem lista nego i težim posljedicama „ako tako nastavite“. Ta redakcija je prethodno, između ostalog, objavila da su njihovi avioni ubili dvoje djece pri povratku iz neuspješne misije, ispuštajući nasumice smrtonosni tovar sa kojim ne mogu bezbjedno da slete. Urednik ih je primio, mirno saslušao i brzo ispratio riječima: „Objavili smo istinu a ja imam više čitalaca nego što vi ovdje imate vojnika“. Nije to bilo lako u situaciji kada je policija danonoćno čuvala svoje medije od te iste vojske, a ta redakcija iza sebe imala „samo“ čitaoce. Redakcija je „tako nastavila“, jer joj nije padalo na pamet da radi drugačije.

Jedan urednik je objavio autentične prisluškivane razgovore najvišeg državnog funkcionera i njegove predstavnice u inostranstvu o „tranzitu“ cigareta preko njihove zemlje u saradnji sa mafijom iz zemlje odredišta, u vremenu kada je šef režima bio personifikacija borbe za nezavisnost te zemlje i pod velikim pritiskom da od nje odustane, a taj list, zbog svog jasnog opredjeljenja za nezavisnost, povjerenja koje je uživao i uticaja koji je imao, bio jedan od važnih faktora u toj borbi. To mu nije smetalo ni da, prema izvještaju međunarodne organizacije koja je pratila izvještavanje o predizbornoj kampanji, 2006. godine bude najuravnoteženiji medij, sa svega par procenata prostora više za independističku opciju.

Jedan urednik je objavio članak o tome kako se njegov najbolji prijatelj, kandidat za visoku funkciju, u jeku postizbornih dogovora sastao sa istaknutom neformalnom figurom protivničkog tabora, a da o tome nije obavijestio javnost. Najboljem prijatelju urednika se to nije nimalo svidjelo, pa se više gotovo uopšte ne druže, što veoma teško pada uredniku, kao što mu je bilo teško kada je donio odluku da se taj članak objavi. Ali, savjest mu je mirna.

Jedna novinarka je zahtijevala od svojih kolega da ne fotografišu porodicu čovjeka koji joj je prijetio silovanjem kćerke, dok dolaze na suđenje da svjedoče. Nisu fotografisani.

Jedan urednik se suprotstavio uklanjanju članka u kome je pomenut veliki oglašivač, nakon što se ovaj obratio upravi i zaprijetio povlačenjem reklama. Članak je vraćen nakon što je njegovo skidanje osudio kolegijum na sastanku sa upravom a „pritužba čitaoca“ odbijena u propisanoj proceduri.

Jedan urednik odbio je da objavi Vladin spisak građana u samoizolaciji sa sve adresama stanovanja, kako bi njihove komšije znale ko su, pa prijavljivale Vladi one koji krše pravila, što je kasnije i sud proglasio neustavnim.

Razumijem da je u kakofoniji „alternativnih činjenica“, koje se šire šest puta brže od činjenica bez navodnika, teško ne doći u iskušenje da kao siromašni novinar ili medij počnete da proizvodite sopstveno malo ili veliko smeće za podilaženje moćnicima ili ciljnoj grupi ljudi koja želi da to konzumira, kako bi imali više klikova, šerovanja i komentara i novca koji stiže na račun ili iz crnih kesa, barem koliko „kolege“ iz balkanskog tabloidnog beščašća.

Ipak, borba protiv takvog iskušenja, danas je svakodnevna dužnost sve malobrojnijih novinara a posebno urednika i glavnih urednika u sve manjem broju medija koji još drže do svog ugleda i integriteta.

Jedan urednik davno je napisao da se patriotizam ne mjeri time šta je čovjek sve spreman da uradi za svoju državu, već šta ne bi nikako za nju uradio. Na stranu što je u mnogim glavama na Balkanu vrlo tanka linija između trenutnog režima i države, ako je uopšte ima.

A novinarski patriotizam čine profesionalizam i integritet. Zato novinari, ako su patriote, nikada ne smiju da lažu ili ćute za svoju državu ili trenutni režim ili za bilo koga drugog o bilo čemu, jer time nanose štetu i državi i onima zbog kojih država postoji – građanima.

Mislim da ima još dovoljno građana koji i dalje vjeruju da ne mogu postojati alternativne činjenice, već samo činjenice bez navodnika, na osnovu kojih oni često donose važne odluke, ponekad i o pitanjima života i smrti. Njima novinari patriote treba da služe.

“S tijem se pomaga da se množe dobre, a umaljuju rđave (zasluge)”.

Mihailo Jovović, programski direktor „Vijesti“ iz Podgorice

O autoru:
Mihailo je iskusni urednik sa dugačkom istorijom rada na novinskoj industriji. Ima iskustva kao copywriter, u istraživačkom izveštavanju, pripovedanju priča, pisanju vesti i novinarstvu. Radio je u “Vijestima”, crnogorskom dnevniku, kao glavni urednik od 2011. do 2018. godine, a kao programski direktor od 2018. godine. Diplomirani je pravnik sa Univerziteta Crne Gore „Veljko Vlahović“. Njegovo jedinstveno znanje o pravnim pitanjima i solidno iskustvo u novinarstvu nude dragocenu perspektivu o medijima i temama komunikacije.

Tekst je nastao u okviru projekta “Integritet i autorstvo u novinarstvu na Zapadnom Balkanu”. Projekat je podržan od strane Human Rights Fund (2019-2021) / Ambasade Kraljevine Holandije u Beogradu.