stav

Breht iz romskog geta

Autor: Zlatko Paković
07.04.2014.

Poučni komad poučava ukoliko se igra, / a ne ukoliko se gleda, / on uči izvođače, ne gledaoce. / Poučnom komadu nije potrebna publika, / njemu je potreban izvođač koji je željan vrline.

// Nismo li oduvek tražili takvu umetnost? / Umetnost namenjenu onima koji doista od nje imaju koristi: / Onima koji ne plaćaju za umetnost i koji za nju nisu plaćeni! // Svrha poučnog komada jeste da ukaže na politički pogrešno ponašanje / i pouči izvođača kako treba pravilno da se ponaša i rasuđuje. // Izvođenja pred publikom ne izazivaju ništa više od moralnih afekata, / koji brzo prođu, a pozorište se zatim napusti kao što se odlazi iz javne kuće. // Poučni komad poučava ukoliko se igra, / a ne ukoliko se gleda, on uči izvođače, ne gledaoce. / Poučnom komadu nije potrebna publika, / Njemu je potreban izvođač koji je željan vrline. // Nismo li oduvek tražili takvu umetnost? / Umetnost namenjenu onima koji doista od nje imaju koristi: / Onima koji ne plaćaju za umetnost i koji za nju nisu plaćeni!

Na osnovu teorijskih formulacija Bertolta Brehta o praktičnoj upotrebi poučnog komada, njegovog dramaturško-političkog izuma, ovo su stihovi songa koji, u kompoziciji i klavirskoj pratnji Božidara Obradinovića, pevaju glumci Igor Filipović i Bojan Dimitrijević, u mojoj predstavi in spe „Neprijatelj naroda kao učitelj društva“. Pedesetominutni deo te predstave u izgradnji, prema komadu Henrika Ibzena „Neprijatelj naroda“, a u formi Brehtovog poučnog komada, igrali smo pred polaznicima radionica, u okviru projekta CZKD-a „Studije konteksta“, u Beogradu, Nišu, Subotici i Novom Pazaru.

Dajući lekcije u svojstvu reditelja predstave i mentora u ovom projektu o analizi društveno-političko-ideološko-estetičkog konteksta, i pre izvođenja i tokom samog izvođenja tog komada predstave, na otvorenoj sceni, o kod nas malo znanom metodu poučnog komada, koji se u bitnom razlikuje od metodologije takozvanog epskog pozorišta, istog tog Bertolta Brehta, moja je poučavajuća malenkost u Nišu imala da nauči jednu gorku istinu o samoj toj analizi o kojoj deli savete.

Posle predstave koju su nam prikazali mladi Romi iz Niša, sve deca u uzrastu od sedam-osam do trinaest-četrnaest godina, inače ubedljivo najmlađi od svih polaznika u ova četiri grada u kojima, uz kolege iz drugih oblasti, obavljamo svoje mentorske zadatke, Borka Pavićević i ja – pri tom dobro upoznati i sa radom druge, starije grupe romskih mladih pozorištaraca koji primenjuju metod forum-teatra Augusta Boala, upoznati i sa stvaralaštvom omladinskog ansambla romskog folklornog društva i sa izuzetno razvijenom hip hop romskom scenom u Nišu, koju, sa svojim kritičkim songovima o životu u niškom getu, već dve decenije predvodi Kastro – kritički smo, dakle, analizirali to što nam je upravo prikazala amaterska družina. Uostalom, Breht amaterima i namenjuje svoje poučne komade.

Ono što sam rekao svodi se na sledeću generalnu primedbu: iako kritički određuju za pozorišno predstavljanje životne situacije u kojima se vidi njihov potlačeni položaj, mladi ih Romi pokazuju u jednom estradizovanom izrazu, usvojivši sve one stereotipe koji i kod nas i diljem razvijene Evrope kolaju javnim mnjenjem o takozvanom romskom mentalitetu.

Saslušavši sve stručne primedbe s punim razumevanjem i odobravanjem, ona požrtvovana žena koja godinama već naporno radi sa ovom decom, predočila nam je nekoliko činjenica: „Više od polovine njih koje ste upravo gledali na sceni, od juče ništa nije jelo. Dečak koji igra ulogu… juče je doživeo potres mozga, ali je danas po svaku cenu hteo da učestvuje u predstavi. Igrao je fudbal sa svojim neromskim drugarima iz razreda, a onda su ga pretukli. Devojčica koja igra ulogu… brine o trinaestoro svojih ukućana. Često me zamoli da nakratko napusti probu kako bi iz rerne izvadila hleb koji je stavila da se peče kad je dolazila. Drugu devojčicu, koja ima trinaest godina, otac namerava da proda. Ovaj stalni rad u dramskoj sekciji, omogućuje nam da na nju motrimo.“

Iz drugog izvora, saznajem zatim i ono o čemu se najmanje govori. Majka jedne od devojčica, zaposlena u Gradskoj čistoći, ucenjena je od grupe svojih sunarodnika da plati 500 evra iznude. Stoga namerava da proda svoje radno mesto.

Dramska sekcija, dakle, kratkoročni je dečji egzil unutar romskog geta!

Bilo bi, svakako, neophodno da se o svemu ovome progovori sa scene, direktno, snažno i u duhu pobune. Ali, da li o tome treba da govore deca, ionako nezaštićena i ugrožena. Deca koja u glumačkoj družini pabirče ono što im u celosti nedostaje: sigurnost doma i odgovornu brigu drugih. Jedino tu, oni su deca u svom detinjstvu.

Kad doktor Stokman, junak Ibzenovog „Neprijatelja naroda“, na kraju komada odluči da, uz pomoć svoje odrasle kćeri, učiteljice, maloletne sinove ispiše iz škole i sam ih poučava da bi postali slobodni ljudi, dečaci ga upitaju: „A šta ćemo raditi kad postanemo slobodni ljudi?“

U predstavi „Neprijatelj naroda kao vaspitač društva“, kao odgovor na ovo pitanje, pevamo skreč-song, nastao na osnovi pesme Vladimira Majakovskog „Razgovor sa Lenjinom“, kojoj pridodajem pojedine Brehtove misli i Bodlerove stihove, i još ponešto: odevajmo gole / hranimo gladne / bunimo ojađene // odevajmo gole / hranimo gladne / bunimo ojađene // učimo šta je to što treba da učimo / ustajmo ozareni opijeni vrlinom // pakleno ozbiljan podvig nas čeka / mi smo oni koje smo čekali // ima još mnogo, mnogo gadosti, / koješta za osudu / a sve to umara, / teško se svladava // strahovito mnogo svakojakih gadova / kruži po našoj zemlji i oko nje / ko će im broja i imena znati / takvi su tipovi na svakoj strani / ti tajkuni i birokrati / pajaci, sektaši, slugani / hodaju bahati / i gordo se prse / nose skupe satove / i značke dakako / mi možemo sve njih smotati brzo / iako ih smotati i nije baš lako / mislimo, borimo se i živimo // odevajmo gole / hranimo gladne / bunimo ojađene // učimo šta je to što treba da učimo / ustajmo ozareni / opijeni vrlinom // pakleno ozbiljan podvig nas čeka / mi smo oni koje smo čekali.

Zašto Lenjin? Zato što, u vreme kad se u pozorištu upravo pojavljuju Breht i Pirandelo, koji je na Brehta tokom dvadesetih godina značajno uticao, Lenjin postavlja ključnu dijagnozu obrazovanja, odnosno pouke: „Mi još uvek nismo rešili krucijalno pitanje: šta i kako treba da učimo?“ To lenjinovsko-brehtovsko pitanje u kontekstu niškog romskog geta i njegove nejači, zadobija svu svoju ozbiljnost. Čemu učiti ovu decu? Da li imitaciji građanskih manira u umetnosti i životu, koji im upravo obezbeđuju status ljudskih bića nižeg reda, ili onome što taj strogi poredak stvari, mišljenja i bića razgrađuje? To je retoričko pitanje. Jer šta znači „pakleno ozbiljan podvig nas čeka“, ako ne rušenje strukture dominacije.

Da li, dakle, ovu decu sad treba učiti umeću pozorišne veštine ili vrlini prevrednovanja vrednosti i morala, u čijoj je osnovi privatna svojina kao sveta stvar. Ne lična svojina, na koju svaki čovek ima puno pravo, nego privatna svojina – onaj posed kojim se, u stvari, raspolaže drugima. Da li već sad ovoj deci treba jednom zasvagda objasniti da gladan čovek ima moralno pravo ne samo da uzme hranu iz prodavnice nego i iz kuće onog koji poseduje kudikamo više nego što mu je potrebno.

To je, najzad, u skladu sa Brehtovim krunskim naukom da pljačka banke nije ništa u odnosu na njeno osnivanje.

A kad smo već u sferi pozorišta kao javne stvari, zapitajmo se o čemu tu treba da mislimo i govorimo? Recimo, o tome da je danas podvigu koji nas čeka, a na koji nikako da se usudimo, kudikamo prikladniji boalovski oblik nevidljivog pozorišta negoli teatra foruma.

Nevidljivi teatar potlačenog, skriveni je teatar gole pobune. Publika tu ne zna da je publika, a glumci su istinski učesnici u životu – u onom trenutku kad odbijaju da plate ono što uzimaju u super-marketima ili što pojedu u restoranima, na primer, u restoranu Doma narodne skupštine, gde bi, po pravu pravde, a ne zakona, trebalo da se hrane svi gladni iz (romskog) geta. I Bog bi tada bio sit.

Mi smo ti koje smo čekali. To, u pozorišnom i umetničkom smislu, znači da bi s nama moglo da uskrsne pirandelovsko-brehtovsko-boalovsko pozorište kakvo do sada nismo imali. Na primer, predstavu „Šesti lica traži autora“ istinito bi bilo igrati u duhu nevidljivog poučnog pozorišta potlačenog.

Zamišljam porodicu šestoro Roma iz geta kako, posle pola sata neke odvratne pozorišne predstave, a za to je bila idealna prilika niška ili beogradska prošlogodišnja premijera „Konstantina“ sramnog, na kojoj se okupljao cvet nacionalne moći, izlazi na pozornicu i traži od glumaca da, umesto tog zaglupljujućeg komada, improvizuju na osnovu njihovih sudbina. Tek to bi bilo pozorište istine, pozorište koje je i umetnost, ali i život, kako je govorio Pirandelo, mada sam nije uspeo da prekorači granicu umetnosti.

Tek onaj ko bi se usudio da režira ovakav poučni komad, bio bi istinski reditelj – umetnik koji prelazi granicu umetnosti umetnosti zarad života umetnosti, čovek koji prelazi granicu legalnosti pravde zarad legitimnosti pravde. Nismo li oduvek tražili takvu umetnost i takav život?

Još članaka

Loading...