stav

Dobro jutro, Beograde

Autor: Borka Pavicevic, Danas
11.08.2014.

Zanimalo bi me šta bi Dušan Radović rekao na raspravu, za sada „marginalnu“, jer javne, institucionalne nema, kao ni javnog konkursa, o posledicama izmena i dopunama Generalnog plana Beograda, to jeste o otvaranju mogućnosti da se na središnjem delu Savskog amfiteatra izgradi dva miliona kvadrata poslovno-stambene namene i posebno „Kula Beograd“ visine 220 metara i najveći trgovački centar u ovom delu Evrope sa 200.000 kvadrata neposredno uz obalu Save, arhitekta Bojan Kovačević dodaje da nije u pitanju samo „Kula“, već i prateće zgrade približne visine, o čemu je u prošlom broju Danasa na ovom mestu bilo reči pod naslovom „Gluvi i slepi“.

Zapamtila sam Radovićevu i izreku da u Beogradu kada otvoriš prozor na Vračaru, zalupio si vrata na Kalemegdanu, ili obrnuto. Zapamtila sam da je grad celina, i da misliti grad znači imati pojam o celini. Iz sposobnosti mišljenja grada kao celine proističu i druga rešenja, saobraćajno, recimo, baš kao što iz Ustava proističu zakoni, te je vladanje uredbama u dugoročnom, a i trenutnom smislu ćorav posao. Uočavanje uzročno-posledičnih veza nije samo pitanje moralnih stanovišta, a svakako ne moralističkih, odgovornih i za izostanak „suočenja“, već je i pitanje korisnosti, ili kontraproduktivnost po svakodnevni život ljudi.

Ako je tačno načelo da društvo gradi prostor, a onda prostor društvo, ili kako Čerčil (kakva potreba za opšteprihvaćenim autoritetom) kaže, prvo mi gradimo kuće, a onda one grade nas. Ne zgrade, kuće. Biće da između zgrade i kuće postoji određena razlika. I da između prostora koje gradi društvo, ili društvenost, i apriornih i totalitarnih urbanističkih zahvata postoji određena razlika, baš i kao između demokratije i autokratije.

Javili su se po društvenim mrežama i argumenti koji se mogu svesti pod zajednički imenitelj „bolje išta nego ništa“ ili „bolje je da nešto izgrade nego sve da pokradu“, a uvaženi Mihajlo Stajnfeld se u svom dragocenom i delikatnom komentaru na prošlonedeljni tekst „Gluvi i slepi“ na ovom mestu poziva na mogućnost nečeg lepog sred jedne neuređene, zapuštene zone Beograda.

Jasno je, ne samo zlo i nasilje, već i ružnoća sa tim u vezi, zar ne, teraju nas da prihvatimo zamenu za nešto što bi se, da nije bilo pronevere svake vrednosti, razvijalo postepenim i normalnim putevima rada i života.

Često govorimo o diskontinuitetima, i kulturnim, kao uzroku pada društva i vaninstitucionalnom, arbitražnom vladavinom Vlade i Premijera koji „moraju“ da mogu sve, budući da nema ničeg. Kao što se u toku rata i „privatizacije“ moglo sve u ime patriotizma, tako se danas to isto može u ime novca. Staviš na divlju gradnju svoju zgradu, srpsku zastavu i gradiš, dok poplava ne dođe. Sada istakneš „nova radna mesta“, investitore i korist, i eto šta je bolje, a da nije ništa.

Ovo što sada vlada je zapravo kontinuitet, a to što proizvodi, pa i „Izmene i dopune Generalnog plana Beograda sa nesagledivim posledicama“ jeste konačno naše suočenje sa prošlošću. To su rezultati rada na odsustvu iz stvarnosti, a mogući budući zid od zgrada je ostvarivanje u čvrstom stanju tekovina rata, uzurpacije vlasništva i ružnoće koja se temelji na slepilu prema zemlji, prostoru, drugima, egoizmu, konformizmu, „nisam znao“, „nisam bio tu“, „nisam imao informacije“, „o tome se nije govorilo“, „imao sam pametnija posla“…

Potpuno je razumljivo da čovek doveden pred betonske ispisane zidove, sateran u naselja poput Kaluđerice, izmučen preskakanjem praznih pivskih flaša, kutija od cigareta i tetrapacima od jogurta, kesama od čipsa, poželi da se sve to skloni i da bude nešto lepo i čisto. I da mu se ta želja ispuni. Kao što je i razumljivo da „rđava beskonačnost“ zločina iz nehata, svake vrste, stvori naviku na postojeće, svikavanje na to što jeste, gubljenje uvida u drukčiji život, ili da postepeno („kuvanje žabe“) misli da ne može biti drukčije. U tom času, eto vlasti koja kaže da treba promeniti identitet, a da bi se identitet promenio, nužna je „Dopuna i promena Urbanističkog plana“. Nećete gledati tamo, već ovamo. To jeste, nema izbora. (I ima da budemo srećni, kao i 15.000 turista na Zlatiboru, i oduševljena novinarka, što je sprečena katastrofa usled pukle, pa popravljene cevi u Čajetini, dok će se rezultati ispitivanja vode saopštiti ne sedmog, već četvrtog dana od danas.)

I onda se otme to „bolje išta nego ništa“, ili neka bude čisto i uređeno.

I nisu vaši ni mama, ni tata, ni pre, ni posle, ni prostor, ni vreme, ni reka, ni grad, celina. I osovina, i okomica i tangenta.

A „Dopuna i promena“ je zapravo kontinuitet divlje gradnje koja je optočila zemlju do konsekvenci nesrećnih poplava i nemanja vode, razaranja infrastrukture, kopanja šljunka i peska iz rečnih korita, sečenja šuma nemilice, uništenja javnog prostora i instalacija „svoga na svome“. Inaugurisana od Privremenog veća grada, bez javne rasprave i bilo kakvog dogovora sa građanima. Sve „privremeno“ biće trajno. I ozakonjeno.

Ne mogu da odolim povodom investitorski i turistički novog i korisnog (u kome će se naći mesta i za kulturne industrije, kulturne rute, očuvanje heritidža (tradicija i identitet) mobilnost, da ne navedem jednu uputnu vest iz današnjeg (četvrtak, 7. ) „Dobro došli u Gulag“.

„Rusi se nadaju da će u nekadašnjem smeštaju za kriminalce i političke zatvorenike uskoro boraviti posetioci iz celog sveta. Gulazi imaju veliki potencijal da privuku turiste. Ovaj projekat će sačuvati kulturno nasleđe naše oblasti i čitave zemlje“, smatra ministarka Jekaterina Kormilicina. „Oni kojima je dosadilo da obilaze muzeje i parkove u evropskim gradovima u regiji („region Zapadni Balkan“) Tompovski će moći da prošetaju pored federalnog autoputa M56, koji je poznat i kao „put od kostiju“…“

Još članaka

Loading...