Kazališne priče o ratu, ranjenoj ljudskoj duši, sjećanju i onome neizrecivom

Pravi mali kazališni dragulj stigao je iz riznice teatarskih dragocjenosti Bosanskog narodnog pozorišta iz Zenice. Tamo je na sam dan otvaranja Mess-a, trećega listopada, praizveden „Balkanski  rekvijem“ u koprodukciji sa Wien Kultur, BMUKK, Trembles Verein fuer freies Theater, Hundsturm i, naravno, Mess-om. Dvije monodrame, „Kino – oko“ Almira Imširevića i „Lica“ Almira Baševića,  sarajevskih dramskih pisaca, i jedna duodrama darovite dramske spisateljice sa Kosova, Doruntine Basha, „Prst“, čine taj začudni pozorišni triptih kojim dominiraju sjeni i duše mrtvih, nestalih i izgubljenih dragih bića, zauvijek otrgnutih iz ovoga svijeta. A iz njega iščupao ih je, surovo, nemilosrdno i bezobzirno, rat. No u tom novom, onostranom okružju smrti i ništavila te duše, još jučer naši suputnici i sapatnici, ne osjećaju se dobro, žal za bivšim životima nasilno prekinutim prejaka je i presnažna, ona ih nagoni na povratak, na ispovijed, na bilo kakvu komunikaciju sa svijetom živih – ta toliko je toga ostalo nedorečeno i neizrečeno, neispričano, neiživljeno, toliko čežnje i patnje, bola i sjete još je u mislima, u sjećanju, u snovima, u nutrini tih bića na razmedji svjetova. Predstavu je režirao Stevan Bodroža, majstorski hvatajući te tanane, lomljive niti što povezuju nas, u svijetu živih, i njih, zatočene u predjelima sna, snovidjenja i smrti, zarobljene neznano gdje, a opet tu, tako blizu pokraj nas, gotovo da im možemo osjetiti dah, kao da nas samo dodir ruke, pokret tijela dijeli od njihovog svijeta, a ne beskraj svemira u kojem su iščezli zauvijek. Kaže Bodroža:“U predstavi „Balkanski rekvijem“ ja odlazim u čudesni pejsaž te, prave stvarnosti, ovoga puta u posjeti nestalima, onima čiji su grobovi nepoznati, čije su sudbine nerasvijetljene, čiji se „povratak“ još uvijek očekuje…maligna nada i razdiruća istina smjenjuju se u tom pejsažu kao dvije vremenske nepogode, svaka na svoj način razorna, odlazim u taj predio ne znajući sa sigurnošću šta me tamo čeka…“  A tamo nas čekaju samo ta nesretna bića utrkujući se medju sobom da nam što prije, što vjernije, što istinitije i iskrenije ispričaju svoju životnu priču, svoju kob i sudbinu – prije nego konačno potonu u bezdan nepovratnog zaborava. Jer jedino što ta nesretna bića žele jeste to da ih se ne zaboravi, da im se potpuno ne zametne trag, da iza sebe ostave barem sićušni dio svjedočanstva da su oni nekada zaista postojali, da su bili živi, baš poput nas. Bodroža im u tomu pomaže, on je njihov čovjek, lutkar koji negdje u pozadini mudro i smireno vuče sve konce te kazališne pripovjesti očaja i beznadja, on suosjeća sa njima svima: ubijenima, žrtvama, zločincima, mrtvima koji žele doći do riječi i živima koji, ne želeći se pomiriti da nekoga više nema, ipak oplakuju njegov nestanak i žive dalje, kriveći se medju sobom i čineći taj preostali život još težim, punim mržnje, patnje i muka. „Ova predstava jeste misa za mrtve. Jer živi više ne postoje. Postoje samo mrtvi i preživjeli. A i preživjeli su bespovratno odredjeni neposrednim iskustvom smrti,“ zapisaće u programskoj knjižici predstave dramaturginja Asja Krsmanović. Uznemirujuća, bolna i sjetna predstava, opora i na  momente zastrašujuća, kao i svaki susret i dodir sa smrću, sa strahom, užasom koji ne možemo spoznati – ali i neodoljivo lirska, puna te neke poetike onostranog, oniričkog, snovitog. Ona jeste spomen na naše mrtve, naše najmilije i najdraže što su u jednom trenutku jednostavno iščezli s horizonta, iz naših domova surovo istrgnuti, iz naših života besprizorno otrgnuti, ali je ona takodjer i opomena nama živima, sva sazdana od nevidljivih, isprekidanih niti i spona što povezuju dvije obale – onu na kojoj jesmo mi i onu na kojoj su oni i prema kojoj, neminovno, rijekom života, plovimo.

Mladen  Bićanić,
kritičar

časopis DANI, 16. oktobar, Sarajevo, Bosna i Hercegovina