stav

Put za povratak: Odlazak obrazovanih ljudi i prosperitet na zapadnom Balkanu

Autor: Alida Vračić
28.05.2019.

Na dan 27. decembra 2017. godine, skopski Institut za strateška istraživanja i obrazovanje objavio je studiju koja pokazuje da bi 69 procenata predavača, asistenata i istraživača koji rade u makedonskom sistemu visokog obrazovanja razmotrilo mogućnost da napuste zemlju da bi tražili nove mogućnosti za zaposlenje, te da njih 20 procenata već traži posao u inostranstvu. U studiji rađenoj u Makedoniji 2010. godine iznesena je procjena da se, u periodu 1995-2000. godine broj naučnika i istraživača na zapadnom Balkanu smanjio za 70 procenata.

Međutim, nisu profesori i nastavnici jedini koji iskazuju spremnost da napuste zemlje u regionu; veliki dio ljekara i drugih medicinskih radnika takođe su spremni da odu u inostranstvo. U Bosni i Hercegovini, Ljekarska komora Federacije BiH je saopštila da je 2016. godine oko 300 visokokvalifikovanih ljekara otišlo iz zemlje. Broj ljekara koji emigriraju mogao bi biti i veći, uzimajući u obzir da neki odlaze i zemlje čim završe svoje medicinsko obrazovanje – i tako ne budu ni ubilježeni u zvaničnoj statistici tržišta rada. Pojedini mediji u Bosni i Hercegovini su izračunali da obrazovanje jednog ljekara košta oko 150.000 EUR, što ukazuje da se godišnje troši više od 50 miliona EUR na obrazovanje zdravstvenih radnika koji odlaze iz zemlje. Obrazovanje i zdravstvo nisu jedini sektori koje pogađa odliv mozgova. Inžinjeri, informatički stručnjaci i radnici sa zanatskim obrazovanjem takođe u ogromnom broju napuštaju region. Organizacija za ekonomsku saradnju i razvoj (OECD) predviđa da će Srbija izgubiti oko 9 milijardi USD kao neposrednu posljedicu odlaska obrazovanih ljudi iz sektora nauke, tehnologije i inovacija. Ovaj podatak se zasniva na broju ljudi koji odlaze i izračunatim troškovima njihovog obrazovanja, kao i na činjenici da su zarade onih koji rade u sektoru visoke tehnologije obično iznad prosjeka. Rekordno visoka emigracija obrazovanih ljudiima neposredne posljedice po region – posebno u javnom sektoru, pošto to može izazvati paniku zbog bojazni građana da neće moći dobiti odgovarajuće usluge.

Izvoznici ljudskog kapitala

I u okviru nekadašnje Jugoslavije, emigracija na zapadnom Balkanu bila je sveprisutna. Odlazak stanovnika ovog regiona posebno se intenzivirao početkom šezdesetih godina 20. vijeka, što je bio period kada je nezaposlenost u Jugoslaviji bila na nivou sličnom onom kakav je u regionu danas. U nadi da će se smanjiti pritisci na tržište rada i privredu u cjelini, a uviđajući mogućnosti koje se otvaraju van njenih granica, jugoslavenska vlada je izabrala da omogući nezaposlenim radnicima da emigriraju da bi mogli steći nove vještine, slati doznake u domovinu i da bi doprinijeli povećanju ulaganja u zemlju. Na vrhuncu ovog procesa, sredinom sedamdesetih godina, oko 1,1 milion radnika, u najvećem broju starosti od 20 do 45 godina, otišlo je iz Jugoslavije. Ovo je bio značajan broj u zemlji od oko 20 miliona stanovnika. Među ovim emigrantima, od kojih su većina bili muškarci, bilo je mnogo stanovnika ruralnih područja s niskim nivoom obrazovanja, ali i ljudi iz gradova. Ali migracija nije riješila probleme vlade. Iako su radnici na radu u inostranstvu slali doznake kući, taj novac je imao malo efekta na ulaganja ili na druge faktore koji bi imali uticaja na strukturu privrede. Najveći dio tog novca usmjeren je u kupovinu roba za široku potrošnju. Međutim, masovni odlazak obrazovanih ljudi promijenio je odnos javnosti prema emigraciji, što je i mnogim drugima otvorilo vrata.

Nakon raspada Jugoslavije početkom devedesetih godina prošlog vijeka, ratni sukobi i spora tranzicija iz centralizovane ekonomije ka modelu otvorenog tržišta ponovo su izazvali masovno iseljavanje sa zapadnog Balkana, što je dovelo do povećanja već brojnih zajednica u dijaspori. Do kraja 2013. godine, u inostranstvu je živjelo 5,7 miliona ljudi sa zapadnog Balkana, što znači da je prosječna stopa iseljavanja 31,2 procenata – od 18,2 procenata u Srbiji do 45,2 procenata u Crnoj Gori. Od devedesetih godina, u region se vratio znatan broj ljudi – a mnogi od njih sa idejama o tome kako obnoviti svoju zemlju. Pa ipak, u posljednjih pet godina, spor rast i loši društveno-ekonomski uslovi na zapadnom Balkanu, u kombinaciji sa sve slabijim izgledima da će se ove zemlje priključiti Evropskoj uniji, doveli su do razočarenja koje je proizvelo novi talas iseljavanja.

Do željenog približavanja zapadnog Balkana standardima EU – tranzicija kojom se stvaraju pravni, ekonomski i socijalni uslovi uporedivi sa onima koji preovladavaju u zemljama članicama – nikada nije došlo. Ako zemlje zapadnog Balkana uspiju da ostvare prosječnu stopu rasta od oko 3 procenta, na šta ukazuju kratkoročne projekcije Svjetske banke, regionu bi trebalo šest decenija da ostvari ekonomski aspekt ove konvergencije. U 2014. godini, stopa nezaposlenosti kretala se od 12,4 procenata u Albaniji do zapanjujućih 31 procenata u Makedoniji, a nezaposlenost je posebno izražena među mladima – u Bosni i Hercegovini ona iznosi 62,3 procenata. U 2008. godini, globalna ekonomska kriza pogodila je ekonomiju regiona i prisilila ovdašnje vlade da usvoje striktne mjere štednje koje su onemogućile značajniji rast. Agencija Economist Intelligence Unit je ukazala da je „u 2012. BDP na zapadnom Balkanu još uvijek bio skoro 10 procenata ispod nivoa iz 1989. godine, dok je zemljama koje su pristupile EU u periodu 2004-07. bio gotovo 60 procenata viši.” Imajući u vidu tako izraženo odsustvo primjetnog napretka, na zapadnom Balkanu preovladava osjećaj da se ništa neće promijeniti, kao i da su – u potrazi za boljim životom, većim mogućnostima, ili samo pristojnim životnim standardom – stanovnici regiona sve spremniji da se iseljavaju u druge zemlje. Time, nadaju se oni, biće u mogućnosti da drugdje ostvare svoj potencijal i uživaju u prednostima naprednog društva mnogo brže nego što je to moguće u njihovim matičnim zemljama.

Prema posljednjem popisu stanovništva, u Bosni i Hercegovini živi oko 3,8 miliona stanovnika. Njih oko jedna polovina se izjasnilo da su spremni da idu na rad u inostranstvo – što je najviši procenat u jugoistočnoj Evropi. Slično raspoloženje je i u Albaniji, u kojoj je zabilježen znatan nivo iseljavanja u periodu od 2011. do 2016. godine.

I na susjednom Kosovu, čije je stanovništvo najmlađe u Evropi i koje ima relativno visok natalitet, stanje je loše. Prema projekcijama iz aprila 2011. godine za ovu zemlju, broj njenih građana koji žive u inostranstvu bi se povećao, sa procijenjenih 703.000 na 828.000 do kraja 2016. godine. Kako se pokazalo, broj stanovnika Kosova se u periodu 2012-2016. smanjio za 122.657.

Politički ćorsokak nakon izbora 2014. godine, koji je zemlju mjesecima ostavio bez funkcionalne vlade, takođe je doprinio ovom najnovijem talasu iseljavanja. U stvari, prema procjenama više institucija, za oko šest mjeseci u 2014. i 2015. godini, oko 100.000 stanovnika Kosova iselilo se u druge evropske zemlje i na druge kontinente. U 2011. godini, 28.148 od 88.126 stanovnika kosovske opštine Suhareka je napustilo zemlju. Sličan intenzitet iseljavanja uočava se i u drugim zemljama regiona. U susjednoj Srbiji, godišnje emigrira oko 30.000 ljudi.

Ipak – uprkos široko rasprostranjenom uvjerenju – građani ne napuštaju region samo zbog ekonomskih teškoća i spore tranzicije, nego i zbog drugih, složenijih razloga. U nedavnoj anketi u Hrvatskoj, koja je 2013. godine ušla u EU, ustanovilo se da su najčešći pokretački motivi za iseljavanje korupcija, primitivizam, vjerski šovinizam i nacionalizam. Po zvaničnoj statistici, 2016. godine Hrvatsku je napustilo 36.436 ljudi (a nepoznato je koliko se od tada vratilo). Od 2013. godine, 525 ljekara starosti od 24 do 46 godina je otišlo iz zemlje, a još 1.215 se sprema da ode. Iako su se mnogi nadali da će priključenje EU stvoriti dovoljno motivacije da ljudi ostaju da žive i grade svoju egzistenciju u Hrvatskoj, kao što se desilo u Bugarskoj i drugim zemljama, čini se da je ovaj proces ubrzao iseljavanje, što se vidi i iz ovih grafikona.

Neprijatna istina

Nepostojanje regionalne političke rasprave o migracijama samo po sebi mnogo govori. Bilo zbog osjećaja moralne posramljenosti, nekompetentnosti ili iz puke nezainteresovanosti, politički lideri zapadnog Balkana još nisu ni počeli da razmatraju pitanje zašto ljudi odlaze, a još manje da taj problem rješavaju. A iako sredstva informisanja i nevladine organizacije posvećuju mnogo pažnje pitanju migracija, ni oni nisu u potpunosti razumjeli svu složenost ovog problema. Postalo je gotovo otrcano govoriti o zapadnom Balkanu kao o području koje se napušta, uz beskrajne medijske priloge o čitavim porodicama koje su morale da odu. Nasuprot ovoj žalosnoj perspektivi, međutim, postoji iznenađujući mali broj analiza pozitivnih efekata iseljavanja, što vodi skoro potpunoj nemogućnosti da se pažnja posveti politikama koje su potrebne da se ublaže njegove posljedice po društvo. U ovom trenutku, donosioci politika u regionu ne donose nikakve strateške odluke o iseljavanju i izgleda da im nedostaje i zanimanja i zrelosti za taj zadatak. A sve dok se to ne promijeni, iseljavanje će ostati problem koji izaziva žive emocije.

EU je više puta izrazila zabrinutost zbog intenzivnog iseljavanja sa zapadnog Balkana. Evropski komesar Johannes Hahn je u novembru 2016. godine rekao da je „naš cilj da zaustavimo odlazak obrazovanih ljudi iz regiona, da regionu damo perspektivu – na primjer, jedinstveno balkansko tržište – koje bi definitivno dovelo do stvaranja novih radnih mjesta.“ U februaru naredne godine, tokom rasprave o napetostima u regionu na Odboru za vanjske poslove Evropskog parlamenta, slovenački političar Tanja Fajon je upozorila da je region zahvaćen rastućim nacionalizmom i izraženim odlaskom obrazovanih ljudi.

A ipak, po raspoloživim podacima, EU ima znatnu korist od ovog iseljavanja. Njemačka, najbogatija zemlja EU, prestala je 2015. godine da prihvata zahtjeve za azil građana država zapadnog Balkana. Od tada su u velikoj mjeri olakšani zakoni o useljavanju za kvalifikovane radnike iz ovog regiona. Sveukupno, njemačke firme imaju rekordnih 780.000 otvorenih radnih mjesta, što predstavlja oko 13 procenata njihovog ukupnog kapaciteta. Njemačka je 2016. godine prihvatila samo 40.000 novih kvalifikovanih radnika, dijelom zbog jezičke barijere i birokratskih prepreka s kojima se suočavaju mnogi imigranti. Sve veći broj nepopunjenih radnih mjesta u nekim ključnim strukama – kao što su inžinjerstvo, razvoj softvera i zdravstvo – podstakao je evropske zemlje da prime mnogo ljudi sa zapadnog Balkana. Ako se uzme u obzir trenutni privredni rast u Njemačkoj, to može dovesti i do još većeg iseljavanja. Kako stanovništvo Njemačke stari, ovi problemi će se samo povećavati u mnogim granama industrije. Na primjer, njemačkim bolnicama i ustanovama za zbrinjavanje biće potrebno više medicinskog osoblja. Migracije su dugo služile jačanju sektora zdravstva u zemljama OECD: u 2000.g godini, 11 procenata bolničarki i 18 procenata ljekara koje su zapošljavali bili su rođeni u inozemstvu, što im je omogućilo da izvuku koristi koje proizilaze iz različitosti i transfera znanja.

Prema najnovijoj statistici njemačke Federalne agencije za zapošljavanje, izgleda da su hrvatski državljani posebno dobro integrisani u njemačku ekonomiju, i njihova stopa nezaposlenosti je 5,6 procenata – mnogo niža od prosječne stope od oko 14 procenata za migrante uopšte. Migracije ne samo da povećavaju raspoloživost kvalifikovane radne snage u nekoj zemlji, već i njenu poresku bazu. U nekim studijama rađenim u zemljama EU ustanovljeno je da imigranti doprinose od 0,5 do 1,3 procenata rasta BDP kad rade poslove na istom nivou vještina kao stanovnici koji su tamo rođeni. To je zbog toga što se oni doseljavaju u svom najproduktivnijem životnom dobu i stoga mogu da rade maksimalan broj sati, što neposredno doprinosi poreskoj bazi. Ovo povećanje je još izraženije kada useljenici posjeduju visoke stručne kvalifikacije i kad se zaposle u često unosnom sektoru visokih tehnologija.

Čak i mogućnost iseljavanja utiče na privrede zemalja: mladi na zapadnom Balkanu češće biraju obrazovanje prema potražnji u zemlji odredišta nego kod kuće, što u nekim sektorima povećava konkurenciju. Na primjer, broj polaznika škola njemačkog jezika u regionu – kao što su Goethe centar u Sarajevu i Mostarski centar za njemački jezik „Vokabula“, koji nude posebne kurseve za medicinske radnike – stalno raste.

Pogrešno je očekivati da će bogate zemlje u dogledno vrijeme promijeniti svoju useljeničku politiku, sve dok postoji potražnja za radnom snagom i kapacitet za apsorpciju radnika iz inostranstva. U tom kontekstu, bitno je shvatiti implikacije masovnih migracija za siromašnije zemlje – posebno one na zapadnom Balkanu – i ublažiti njihove negativne efekte.

Potreba za kvalitetnom raspravom i novim idejama za izradu politika

Nesumnjivo je da su trendovi iseljavanja u regionu zabrinjavajući. Potencijalni gubitak potrebnog broja stručnjaka u zdravstvenom i obrazovnom sistemu predstavljao bi problem za svaku vladu, ali to ni izbliza nije sve. Previše uproštena rasprava o ovim pitanjima ne samo da bi potkopala efikasnost bilo kakve politike namijenjene njihovom rješavanju, već bi i bacila u sjenu svako razmatranje potencijalne koristi koju iseljavanje može donijeti zapadnom Balkanu.

Zemlje regiona imaju problema kako uopšte odgovoriti na masovno iseljavanje, dijelom i zbog nepostojanja pouzdanih empirijskih studija – a s tim i pouzdanih podataka – o njegovim efektima na ljudski kapital i privredni rast. Kad znate da li je zemlja u jednoj godini izgubila 1 procenat ili 11 procenata stanovništva, to dramatično utiče na način kako neka vlada pristupa ovom problemu. U malobrojnim postojećim studijama podaci se veoma razlikuju. Na primjer, Svjetska banka je zaključila da je 2010. godine u inostranstvu živjelo 447.000 Makedonaca, a u izvještaju Evropske komisije taj podatak za 2011. godinu je 544.000 – što je neuvjerljivo velik skok. I uz to što Svjetska banka nije uključila Makedonce u Sjedinjenim Državama, Kanadi, Australiji i Novom Zelandu u svoju studiju, ovolika razlika ipak stvara značajnu dilemu za donosioce politika. Štaviše, većina zemalja zapadnog Balkana, pa čak i najrazvijenije među njima, uglavnom ne idu dalje od prikupljanja podataka o stanovništvu, a nadležnost za upravljanje migracijama i podatke o migracijama dodjeljuju različitim institucijama. Jedno parcijalno rješenje za ovaj nedostatak podataka je da Eurostat objavi detaljne procjene stanovništva koje, prema internoj politici, trenutno ne objavljuje. Drugo je da zemlje zapadnog Balkana usklade svoje metodologije prikupljanja podataka i uspostave pouzdan sistem za njihovu razmjenu.

Kratkoročno, donosiocima politika će i dalje nedostajati pouzdani podaci o iseljavanju sa zapadnog Balkana, i neće imati nikakve stvarne mehanizme da utiču na glavne migracijske trendove. Međutim, oni ipak mogu usvojiti proaktivne politike kojima će se olakšati ekonomski pritisak na region, olakšati građanima pristup tržištu i podsticati kružne migracije. Pri tome, oni treba da priznaju u kojoj mjeri su ograničene njihove mogućnosti da utiču na iseljavanje, čiji intenzitet je često rezultat uslova u zemljama odredišta. Njemačka je prihvatila toliko građana sa zapadnog Balkana jer ima hiljade nepopunjenih radnih mjesta. Povrh svega, bogate zemlje određuju mjeru konkurentnosti; njihova rastuća tražnja za visokoobrazovanim radnicima rezultuje obrazovanijom radnom snagom u zemljama porijekla i podstiče potencijalne migrante da stiču stručne kvalifikacije, čime se jača ljudski kapital u regionima kao što je zapadni Balkan. Ova aktivnost može u velikoj mjeri pomoći zemljama u regionu, jer se u osnovi pritisak vrši na stanovnike koji su ostali kod kuće. Mnogi koji su vidjeli kako najbolje obrazovani odlaze, postaju voljni da sami steknu univerzitetsko obrazovanje, kao put da i sami mogu otići. Postoje argumenti da, pošto se na kraju ne isele baš svi ti ljudi, ovaj fenomen dovodi do rasta prosječnog nivoa obrazovanja u zemlji. Podaci o trendovima razvoja obrazovanja na zapadnom Balkanu pokazuju da se u periodu 1990-2010. godine udio stanovnika koji su završili samo osnovno obrazovanje smanjio sa 37 na 9 procenata, a da je udio onih koji su završili tercijarno obrazovanje porastao sa 5,9 na 11,3 procenata (mada su ove brojke još uvijek znatno ispod prosjeka EU). I mada ima mnogo razloga zašto dolazi do rasta obrazovanosti – uključujući napredak tehnologije i sve veća dostupnost informacija – mogućnost iseljavanja nesumnjivo doprinosi ovom trendu. Kad su svjesni da imaju mogućnost iseljavanja, studenti često mijenjaju svoju odabranu oblast studija, pohađaju više nastave stranih jezika i spremaju se za ispite. Vlade u regionu mogu olakšati ovaj proces ako usvoje politike koje će olakšati stanovnicima pristup obrazovanju.

Kako zemlje u regionu budu preduzimale dalje korake ka integraciji sa EU, zakoni o iseljavanju njihovih građana u države članice EU će vjerovatno dodatno liberalizovati. Informaciono doba olakšava kretanje iz jedne zemlje u drugu kao nikad prije. Ljudi su mobilniji, obrazovaniji i produktivniji nego što su ikada bili. A kakvu to korist donosi zapadnom Balkanu? Prvo, iseljavanje funkcioniše kao kontrolni mehanizam koji podstiče stabilnost u regionu. Iseljavanje i doznake mogu smanjiti visoku nezaposlenost – posebno među mladima – koja može dovesti do nasilnih protesta i drugih vidova nereda, a time se nadomješta gotovo potpuni nedostatak lokalnih kapaciteta da se apsorbuje sve brojnija radna snaga.

Visokoobrazovani useljenici često stiču vještine i znanja koja mogu ojačati industrije u zemljama porijekla ako se vrate kući. Povratak specijalista, kao što su inžinjeri i naučnici, takođe može pomoći da se unaprijede tamošnji programi istraživanja i razvoja. Iseljavanje velikih razmjera gotovo uvijek olakšava stvaranje novih industrija – kao što se moglo vidjeti u slučaju Indije, gdje su generacije uspješnih bivših gastarbajtera pomogle da se unaprijede softverske kompanije u toj zemlji, uz istovremenu promjenu pristupa školstvu i sektorskom obrazovanju. Zemlje zapadnog Balkana nemaju pristup najnaprednijim tehnologijama; u stvari, mnoge od njih u toj oblasti sasvim zaostaju. Međutim, kako se brojni stanovnici regiona budu iseljavali da bi radili u tim industrijskim granama, vjerovatno će se i kod kuće povećati produktivnost zahvaljujući uvođenju postojećih tehnologija i vještina koje su stečene u inostranstvu – prije nego putem domaćeg razvoja novih tehnologija. Upoznavanje sa različitim vrstama vještina i radnih kultura, kao i novim izvorima finansiranja, neizbježno doprinosi odluci o povratku. Na primjer, u Albaniji, veća je vjerovatnoća da će nove firme osnivati emigranti povratnici nego stanovnici koji nikad nisu napuštali zemlju. Ovome značajno doprinose sredstava prikupljena u inostranstvu. Oko 50 procenata iseljenika koji su se vratili u Tursku nakon rada u Njemačkoj osamdesetih godina postali su preduzetnici i iskoristili su kapital stečen u inostranstvu da pokrenu vlastite firme. Po podacima Svjetske organizacije za zaštitu intelektualnog vlasništva, nekadašnji iseljenici podnose 98 procenata zahtjeva za patente u Albaniji, 75 procenata u Bosni i Hercegovini i 71 procenata u Srbiji.

Nesumnjivo je da doznake imaju bitnu ulogu na zapadnom Balkanu, iako je njihov nivo u nekim zemljama regiona u opadanju. U 2015. godini, Srbija (sa 3,6 milijardi USD) i Bosna i Hercegovina (sa 2 milijarde USD) su bile među 10 zemalja primalaca najvećih iznosa doznaka. Procjenjuje se da u BiH doznake, uključujući penzije iz inostranstva, predstavljaju 11 procenata BDP. Pošto se smatra da iseljenici šalju polovinu ukupnih doznaka neformalnim kanalima, stvarni iznos je mnogo veći nego što je registrovano u zvaničnoj statistici. Najveći dio doznaka dolazi iz Hrvatske, Srbije i Njemačke. Na Kosovu, gotovo jednu trećinu BDP-a zemlje čine doznake – u prosjeku 615 miliona EUR godišnje tokom perioda 2012-2016. godine. U 2016. godini, doznake, u ukupnom iznosu od 347 miliona EUR, su i dalje stizale uglavnom iz Njemačke (37 procenata ukupnog iznosa) i Švicarske (23 procenata).  Zemlje zapadnog Balkana izvlače korist i iz drugih vrsta priliva iz njihovih zajednica u dijaspori, koje održavaju tijesne veze sa domovinom i nekoliko generacija. Uistinu, u studiji iz 2012. godine koja je bila zasnovana na intervjuima koje je vodio Razvojni program UN, oktrilo se da više od 90 procenata iseljenika sa Kosova posjećuje zemlju najmanje jednom godišnje, da njihova posjeta traje između dvije sedmice i mjesec dana i da u prosjeku troše 2.352 EUR.

Međutim, vlade zemalja zapadnog Balkana mogu učiniti više da se bolje iskoriste prednosti koje proizilaze iz priliva novčanih doznaka. Još nisu počele razmatrati mogućnost uvođenja programa podsticajnog subvencioniranja doznaka, kakvi su primjenjivani u nekim drugim regionima. Jedan mogući pristup bio bi da zemlje zapadnog Balkana investiraju 3 eura za svaki euro pristiglih doznaka. Ovakav program bi zahtijevao intenzivnu koordinaciju, ali bi mogao funkcionisati uz učešće različitih nivoa vlasti svake od zemalja – čije učešće može biti u različitom stepenu, zavisno od njihove ekonomske moći – zbog brojnosti njihovi zajednica u dijaspori. Politika podsticanja doznaka pomaže vladama da prepoznaju moguće izvore razvoja, uključujući i one u oblasti nauke i tehnologije. Sve ovo traži razvoj institucija i uspostavu jednog skupa strategija za podršku ovim aktivnostima.

Zemljama zapadnog Balkana potrebne su i politike kojima se povratnici podstiču da ulažu i da se reintegrišu u domaće tržište rada. Kako trenutno stoje stvari, može se još mnogo toga učiniti da se povećaju pozitivni efekti iseljavanja iz regiona – uključujući i to da se utvrdi tačan intenzitet iseljavanja iz pojedinih zemalja, što će im omogućiti da počnu raditi na novim politikama za budućnost. Za definisanje djelotvornih politika potrebna su empirijska istraživanja. Potrebno je da vlade sklope formalizovane i bolje strukturirane bilateralne sporazume sa zemljama odredišta, što bi pomoglo da se poboljša praćenje iseljavanja, uz pomoć iseljenicima i pri povratku i u očuvanju prednosti koje su imali u inostranstvu nakon povratka – što će predstavljati vidljiv podsticaj i drugima za povratak.

Pročitajte više ovde.

Još članaka

  • Dan (konačne) pobede nad fašizmom
    Autor: Nebojša Milikić, Noa Treister i Dragomir Olujić Oluja iz Grupe Ne-rehabilitaciji

    Dan (konačne) pobede nad fašizmom

    Nakon dugogodišnjeg učešća u projektima, diskusijama, aktivističkim akcijama i uopšte u političkom životu usmerenom na borbu protiv starih i novih oblika fašistoidnosti i fašizama,…

    29.05.2019.
  • Drug-ca žena – sećanje
    Autor: Jasmina Tešanović

    Drug-ca žena – sećanje

    Pre sad više od četrdeset godina, u oktobru 1978. godine u SKC u Beogradu održan je prvi feministički skup u istočnoj Evropi, po imenu…

    24.05.2019.
  • Pasoš ili nitko
    Autor: Borka Pavićević

    Pasoš ili nitko

    „Živković delio pasoše za ambasadore Slobodne zone“ (Danas, 15. maja). „Ovo je slobodna zona, ili Zona slobode“, a svi oni koji su se spremili…

    20.05.2019.
Loading...