stav

Razgovor s Minjom Bogavac: Umetnost i aktivizam

Autor: Vanja Banković, CZKD
26.02.2018.

Reflektor Teatar preko godinu dana gostuje u Centru za kulturnu dekontaminaciju predstavama “Muškarčine”, “Crvena: samoubistvo nacije” i “ Sumnjivo lice”. Minja Bogavac, autorka tekstova predstava, u razgovoru sa Vanjom Banković priča o ovoj saradnji, predstavama koje iz meseca u mesec pune salu CZKd-a mladim ljudima, i svemu onome šta pozorište predstavlja za društvo i njegov razvoj.

– Sa kojim ciljem i idejom ste počeli da pišete tekstove za predstave Reflektor Teatra?

Ono što danas zovemo Reflektor teatar jeste trupa izrasla iz pozorišnog programa Centra E8, to jest iz ko-autorske saradnje između mene i Vojkana Arsića, osnivača i direktora ove omladinske organizacije.  Počelo je kao na filmu, iz puke slučajnosti koja je zatim promenila naše živote. U nekoliko navrata, Vojkan i ja smo se dopisivali. Interesovao se za neki moj komad i planirao da ga postavi sa mladim aktivistima…jedne godine na Exitu nastupali smo na istom stejdžu, jedno za drugim. Bili smo nešto kao drugari sa interneta: poznavali smo se, mada se zapravo nikada nismo videli. Zatim se desio čuveni pozorišni trening Centra E8 u Ivanjici, na kom je neke od radionica trebalo da vodi jedan moj kolega. U poslednji čas, shvatio je da neće moći da putuje i pozvao mene, da ga zamenim. Došla sam na jedan dan, i ostala – zauvek.

U tom periodu, Centar E8 je funkcionisao kao organizacija koja radi sa mladima, koristeći pozorište kao jednu od alatki za edukaciju. U tom periodu, takođe, ja sam bila spisateljica i dramaturškinja, zainteresovana za angažovano pozorište i rad sa mladima. Tako se među nama desio idealan spoj. Podstakla sam Vojkana da se razvija u pozorišnom smeru, a on je, zahvaljujući svom ogromnom znanju i iskustvu, metodima vršnjačke edukacije, razvio moj pedagoški i radioničarski potencijal.

Zajedno smo napravili metod zvani Pozorište kao omladinski rad, a zatim i “Muškarčine”, kao našu prvu predstavu. Na toj predstavi okupili smo tim fantastičnih i posvećenih mladih ljudi… i mnogo godina kasnije, zajedno s njima, osnovali Reflektor teatar. Za mene, to je priča o prijateljstvu. To nije projekat u koji smo ušli s jasnim ciljevima i idejom, već život, ljubav, bliskost i mnogo kreativnog ludila, koje smo pustili da se razvija. Reflektor teatar je izrastao iz tog ludila, ali je važno reći da smo i mi rasli, zajedno s njim. Mladi ljudi koje smo okupili na “Muškarčinama” danas su profesionalci i studenti akademija. Vojkan je u međuvremenu upisao režiju i postao ozbiljan autor, a jedna studentkinja Fakulteta političkih nauka koja je u Centar E8 došla da volontira, danas je direktorka našeg pozorišta. To je Aneta Goranović za koju, bez ikakve sumnje, mogu da kažem da je jedna od najboljih producentkinja s kojima sam ikada sarađivala.

Sa ove vremenske distance mogla bih da kažem da smo imali ideju da napravimo platformu koja će angažovano, omladinsko pozorište učiniti umetnički i društveno relevantnim. Mogla bih da kažem da smo hteli da pravimo predstave koje izjednačavaju umetnost i aktivizam… ali, mislim da bih onda propustila priliku da kažem nešto mnogo važnije.

Pozorište su ljudi. To je jedina disciplina koja čovekom govori o čoveku i može se praviti bez svega, osim bez ljudi koji se međusobno vole, poštuju i razumeju.  Kada oko sebe imate takve ljude – ideje i ciljevi neće izostati. Šta više: kako koji ostvarite, pojaviće se novi. Naše pozorište jeste i naš cilj. Što je ono bolje, luđe i poštenije i naš cilj je više ostvaren.

– Da li mislite da je pozorište ultimativna politička platforma?

Svako javno delovanje je političko. Svaka predstava je angažovana, samo su neke angažovane na planu uljuljkivanja, a neke na planu razbuđivanja publike. U društvu koga su loše politike učinile apatičnim, nezainteresovanim i pasivnim, zadatak pozorišta mora biti ovo drugo. Loše politike učinile su nas političkim idiotima i zato zadatak pozorišta jeste i političko opismenjavanje. To nije ultimativna, ali jeste politička platforma. Ono može biti mesto gde se učimo društvenosti, kritičkom mišljenju, empatiji. Ako savladamo te lekcije u pozorištu znaćemo kako da ih primenimo u društvu. Publika je javnost. Publika su građani, građanke, publika je ono biračko telo kojim se političari silno trude da manipulišu. Ako pozorište ukazuje na mehanizme te manipulacije, ono je poštena platforma. U našem društvu čini se da su pozorište i politika zamenili strane. Političari se služe iluzijama, trikovima, glumom, dramaturškim cakama u kreiranju javnog mnjenja, kao i rediteljskim tehnikama za usmeravanje i preusmeravanje pažnje. Mi, ljudi iz pozorišta, mi to baš dobro vidimo. To smo studirali, time se bavimo, od toga živimo i to je polje naše ekspertize. Pa onda kad u politici prepoznate pozorišne elemente imate potrebu da na njih ukažete, čime ste automatski zakoračili u polje direktne političke borbe. Neke moje kolege misle da je ova borba unapred izgubljena. Ja  to nikad neću priznati! Dokle god se političari koriste pozorišnim sredstvima, na našem su terenu: tu igru znamo bolje od njih. Ako se vrate u svoje polje i počnu ozbiljno da se bave svojim poslom, to je to – mi smo pobedili! Verujem da je ta pobeda moguća, kao što verujem u dobro u ljudima. Bez te vere, ne bih mogla da živim.

– Da li mislite da ste uspeli da prodrete do ljudi koji inače ne bi razmišljali o ovim temama, a ne samo do ustaljene pozorišne publike?

Večito pitanje: da li se pozorište obraća isključivo istomišljenicima i koji je njegov stvarni domet, ako znamo da na predstave dolazi mali procenat pripadnika više srednje klase? Ne znam odgovor. Ali, volim što na naše predstave dolaze mladi. Svaki put kad vidim punu salu, u kojoj je prosek godina 26, verujem da radimo dobru stvar. Rušimo stereotipnu sliku o mladima kao onima koji su „neizainteresovani, otuđeni, bez empatije, apolitični, sebični…“ i tako dalje. Taj stereotip je štetan, opasan i besmislen, pa ako za naše predstave može da se kaže da ga bar donekle menjaju, mislim da nemamo razloga da budemo nezadovoljni svojim učinkom.

– Da li ste mogli da pretpostavite koliko će se mladih zainteresovati za pozorište vašim predstavama?

Mi radimo predstave sa mladima i za mlade. Veoma sam ponosna na činjenicu da mladi ljudi, koji su nekad imali prilike da prođu kroz naše procese, radionice ili da igraju u našim predstavama, ostaju sa nama: i kao saradnici, saradnice i kao verna publika. Velika je privilegija gledati ih kako rastu u dobre, odgovorne ljude i volim da mislim da tu ima i trunčica naše zasluge. Ipak, ne volim da se uobrazimo, pa najveći deo te zasluge pripisujem pozorištu, kao takvom. Pozorište je odlično, sigurno i inspirativno mesto za odrastanje. Čak i loše pozorište, bolje je „nego da sede na hladnom betonu“, što bi rekao Vojkan. A da li sam mogla da predpostavim da će tih „naših“ klinaca i klinki biti ovoliko – to ne znam. Mogla sam samo da verujem, pa tako verujem i sada. Verujem da smo tek na početku i da će se naša priča još širiti i razvijati. Dakle, da će nas biti sve više. I da ćemo biti sve mlađi.

– Zašto se baš u Centru za kulturnu dekontaminaciju izvode vaše predstave, gde se vidi zajednička nit i ideja Reflektor teatra i CZKD-a?

U beskompromisnoj borbi za bolje društvo, za slobodu, u svakom smislu; slobodu koja počinje od slobode govora, mišljenja i izražavanja. U kombinaciji umetničkog i aktivističkog. U poštovanju prava svih ljudi, a posebno onih koji su u manjini, bez obzira na to kakva je vrsta manjine u pitanju. Reflektor i CZKD dele mnoge vrednosti. One su društvene, ali i umetničke, jer je Reflektor teatar inovativno pozorište, nastalo na tradiciji umetničke alternative koju CZKD već decenijama neguje. Kao ni CZKD, nismo miljenici autoritarnih režima, ali i nema te političke direktive koja će nas naterati da se utišamo. Opstajemo bez pomoći grada i države; hrabro smo nezavisni i nezavisno hrabri. Vidim nas kao prirodne saveznike i principijelnu koaliciju, u umetničkom smislu. Spaja nas, između ostalog, i naš mladalački duh, entuzijazam i radoznalost. Uspevamo da pravimo maksimalno kvalitetne programe, sa minimalnim sredstvima. Borimo se protiv nepravde, za poštovanje različitosti i ravnopravnost, protiv nasilja i protiv banalnosti. Dobar smo par, jer hodamo u istom pravcu.

– Da li pozorište može nešto da menja ili samo ističe da postoji manji sloj društva koji razmišlja drugačije?

Isticati da postoji sloj društva koji razmišlja drugačije – to je već promena i nije „samo“. Ako mislite da je taj efekat za podcenjivanje, zamislite kako bi izgledali naši životi, ili naša društva, da toga nema? Glupo je očekivati od pozorišta da bude više od onog što jeste. Pozorište nije skupština u kojoj se donose zakoni, nije bolnica u kojoj se ljudi leče, nije front na kom se gine, nije škola u kojoj se stiču radne navike, nije porodica u kojoj se vaspitava… ali se ono, istovremeno, bavi svim ovim stvarima i posredno utiče na njih. Posmatranjem se stvari menjaju, a pozorište je mesto koje posmatra i koje se posmatra. Pozorište je svo od posmatranja, u oba pravca. Mi smo svoje pozorište nazvali Reflektor teatar, jer verujemo da je ponekad dovoljno baciti svetlo na neki problem. Promena dolazi polako, ali sigurno… A mnogo je važnije znati kakvu promenu želiš, nego koliko je ona brza. Brzo se stvari mogu samo uništiti. Potrebno je mnogo više vremena da se naprave ili poprave. Takva vrsta promene je spora, ali kvalitetna.

– Da li se ovim problemima bavite zato što mislite da nisu dovoljno obrađeni u kulturnoj i pozorišnoj sceni?

Mi se bavimo problemima koji postoje u društvu, a čim neki problem i dalje postoji – recimo: nasilje, to istovremeno znači da nije dovoljno obrađen. U umetnosti nije važno imati originalnu temu, već originalan način na koji je interpretiraš. Mi svoje teme ne biramo po tome koliko su obrađene ili prisutne u javnom diskursu, već po tome koliko nas se, lično, u datom trenutku tiču. A lično je političko. Sve naše predstave počinju u ličnom, a završavaju u političkom.  Mi uvek povlačimo znak jednakosti između ova dva pojma, kao i između umetnosti i aktivizma, procesa i predstave ili etike i estetike.

Još članaka

  • In Memoriam: Damir Pavić Septik

    In Memoriam: Damir Pavić Septik

      25.01.2024. preminuo je umetnik Damir Pavić Septik. Ponosni smo što smo imali priliku da sa njim godinama sarađujemo i delimo inspiraciju, ideje  i…

    26.01.2024.
  • In Memoriam: Dubravka Ugrešić (1949-2023)

    In Memoriam: Dubravka Ugrešić (1949-2023)

    „Svojevremeno je Dubravka Ugrešić, jedna od pet „hrvatskih veštica“, devedesetih, na preispitivanje (omiljena reč kada je pozorište u pitanju, u tekstovima o pozorištu uporno…

    17.03.2023.
  • Grand Prix 44. Salona arhitekture publikaciji “U potrazi za javnim interesom: dometi urbanizma”

    Grand Prix 44. Salona arhitekture publikaciji “U potrazi za javnim interesom: dometi urbanizma”

    Publikacija „U potrazi za javnim interesom: dometi urbanizma“ urednica dr Danijele Milovanović Rodić, Ljubice Slavković i dr Marije Marune nagrađena je na 44. Salonu…

    31.03.2022.
Loading...