Saopštenje autorskog tima Nebožanske komedije

27. studenog uprava Starog teatra, nacionalne kazališne kuće iz Krakowa, odlučila je zaustaviti rad na predstavi „Nebožanska komedija“ u režiji Olivera Frljića. Takva odluka donesena je nakon napada na predstavu u jednom desničarskom dnevnom listu koji se temeljio na glasinama i netočnim informacijama. Međutim, spomenuti članak i njegov opis predstave, čija premijera je bila planirana za 7. prosinca proizveli su seriju ozbiljnih prijetnji glumcima i cijeloj produkciji.

U toj situaciji, umjesto traženja svih legalnih instrumenata za zaštitu umjetničkih i građanskih sloboda autora predstave i glumaca, Jan Klata, direktor Starog teatra, odlučio je predstavu zaustaviti. Takvu odluku nije moguće interpretirati drugačije nego kao cenzuru jer se njome legitimizira i perpetuira nasilje nad umjetničkim slobodama koje se već dogodilo u medijima, a nastavilo kroz različite oblike prijetnji. Takva odluka predstavlja prihvaćanje situacije u kojoj pojedini mediji i interesi koji stoje iza njih mogu diktirati što se smije, a što ne prikazati na pozornici nacionalnog teatra, to koja je jedina dopuštena interpretacija poljske povijesti u umjetničkom kontekstu. Ona predstavlja i još jedan primjer kapitulacije građanskog društva pred mogućom eskalacijom nasilja. Ta kapitulacija se, naravno, događa nauštrb manjine – u ovom slučaju umjetničkog kolektiva koji je pokušao progovoriti van okvira i interpretacija nametnutih oficijelnim povijesnim narativama.

Predstava „Nebožanska komedija“ pokušala se baviti problemom antisemtizima u suvremenom poljskom društvu, kao i ulogom poljskog naroda u holokaustu. Ove bolne teme su, nažalost, još uvijek nedovoljno reflektirane u javnom prostoru. Primjeri u kojima su Poljaci uzimali aktivno učešće u fizičkom istrjebljenju njihovih židovskih sugrađana ne predstavljaju dio službene povijesti i o njima se zna relativna malo ili ništa. O tome svjedoči i činjenica da je do 2000. bio gotovo nepoznat slučaj masakra u mjestu Jedwabne, u kojem su poljski stanovnici tog gradića 1941. mučki ubili nekoliko stotina Židova. U tom kontekstu, cenzura koja se dogodila u Starom teatru ima još veću težinu jer postaje izraz društvene nespremnosti za suočavanje s najmračnijim epizodama vlastite povijesti. Činjenica da se ona dogodila u kazalištu u kojem su svoju karijeru započeli i formirali se neki od najznačajnijih poljskih i evropskih režisera (Krzysztof Warlikowski, Krystian Lupa, Andrzej Wajda, Jerzy Jarocki) pokazuje jasno odustajanje od one tradicije koja se nije libila govoriti o onome što je u društvu službeno bilo prešućivano. O pravoj naravi ovog događaja govori i činjenica da je uprava kazališta zabranila glumcima da daju bilo kakve izjave i komentare o onome što se dogodilo. Ovakva situacija, u kojoj moguća eskalacija nasilja postaje izgovor da bi se suspendirala prava određene manjine, i u kojoj društvo postaje talac razularene desnice, ima svoju zrcalnu sliku i u regiji bivše Jugoslavije. Ta dva društva, jedno koje zabranjuje predstavu jer desnica postaje ultimativna instanca koja odlučuje što je u umjetničkom kontekstu dopušteno, a što ne, i drugo (druga?) koje s čekićima divlja po ulicama Vukovara ili radi reviziju povijesti po obroncima Ravne gore, međusobno se savršeno ogledaju, a u njima možemo vidjeti i svu bijedu političkog trenutka u kojem živimo.