
Iz knjige „Savremena poljska poezija“, preveo i izabrao Petar Vujičić, BIGZ, 1985.
Tadeuš Ruževič pripada tragičnoj generaciji koja je svoje prve stihove pisala u mraku okupacije i nosila ih u partizanskoj torbi. Toj generaciji pripadali su i Kšištof Bačinjski (1921—1944) i Tadeuš Gajci (1922—1944), dva vrlo darovita pesnika, koji su poginuli na barikadama u varšavskom ustanku. S istim pokolenjem izrastao je pesnik, pripovedač i publicist Tadeuš Borovski (1922), koji je sam sebi oduzeo život 1951. godine. Ti pesnici nisu imali vremena za estetiziranja, daleka od borbe i života. Istorija se stvarala pred njihovim očima. Današnjim generacijama to vreme izgleda grandiozno, ali pripadnici toga pokolenja znali su da smrt ne bira, da je samo slučajno danas pao jedan od drugova, a da će možda već sledeća kugla pokositi bilo ikojega, od njih, i to se oseća i vidi u njihovoj poeziji. Ruževič je preživeo. Ali čitava njegova poezija i poetika razvile su se i izrasle iz vizije rata i umiranja.
»Nisam mogao da shvatim da postoji poezija iako
je ubijen čovek. Ubijen onaj koji je doveo u život
poeziju, ugovoreni jezik koji .treba da izražava ono
što se ne da izraziti. (…) Podozrivo gledam na ta
ostvarenja. Sastavio sam ih od ostataka reči koje su
pretrajale, od nezamenjivih slika, od velikog smetlišta,
od velikog groblja. Izgledalo je da sam prvi
čovek koji je rekao ‘dobar dan’, ‘voda’, ‘sunce izlazi’.
Stvarao sam poeziju za preplašene i oslepljene. Učili
smo se da govorimo od početka. Oni i ja.« !
Ruževič je na oko mračan pesnik. Ali nigde valjda nema takve želje za smirenjem i skladom, očišćenjem od svega ružnog što nas okružuje. On zato i ne pokušava da poetizuje. Tuđe mu je svako poetizovanje, muziciranje, slikanje. Pokušava da nađe osnovnu nit poezije, koja se, po njegovom uverenju, ne nalazi mi u muzici, ni u metafori. Pravom pesniku takve elementarne pesme javljaju se jednom, dvaput u životu. I on traži tu svoju pravu pesmu i pravu reč. Zato je u njegovim pesmama i njegovom stihu tako važna forma. (Jedna njegova zbirka nosi naslov Forme). Ruževič razbija stih, lomi ga, odbacuje sve što mu se čini suvišnim, hoće samo čistu, elementarnu reč. Želi da od elemenata forme stvori novu celinu. Time pesnik teži da dođe do tišine i razjašnjenja. U poslednjih dvadesetak godina Ruževič se više posvetio drami nego poeziji. Svoju poslednju pesničku zbirku objavio je posle deset godina ćutanja u poeziji (Traumatska priča, 1979). Njegovi zahtevi prema sebi postali su stroži nego ikad. Previše mnogo ličnih gubitaka nakupilo se u pesnikovom životu, i svi oni zajedno nisu mogli da ne izgledaju stvarniji od pesme. A Ruževič nikad nije izmišljao motive za svoju poeziju, motivi su uvek poticali iz činjenica njegovog ličnog života, a to znači i iz života poljskog društva. U tim zrelim pesmama Ruževič je umeo da sačuva stilsku čistotu i strogost, tako karakteristične za njegovu poeziju, li autoironiju, koja pesniku jedino ostaje u mnoštvu svakodnevnih gubitaka u borbi sa životom. U tim pesmama do te mere se meša ono što je lično, i što isto može |da bude važno i za nas, koji pesme čitamo, da pesniku bivamo zahvalni što je neke važne stvari rekao umesto nas. I kroz Ruževičevu školu prošli su gotovo svi mlađi poljski pesnici, tako da i oni koji misle da nisu pretrpeli njegov uticaj nisu čak ni svesni toga koliko mu duguju.
LAMENT
Vama se obraćam sveštenici
učitelji sudije umetnici
obućari lekari referenti
i tebi moj oče
Saslušajte me
Nisam mlad
neka vas vitkost moga tela
ne zavarava
ni nežna belina vrata
ni vedrina otvorenog čela
ni malje nad slatkom usnom
ni smeh anđeoski
ni korak gipki
nisam mlad
neka vas moja nevinost
ne uzbuđuje
ni moja čistota
ni moja slabost
krhkost i jednostavnost
dvadeset mi je godina
ja sam ubica
ja sam oruđe
slepo kao mač
u ruci dželata
ubio sam čoveka
i crvenim prstima
milovao sam bele grudi žena
Unakažen nisam video
ni nebo ni ružu
pticu gnezdo drvo
svetog Franju
Ahila i Hektora
Punih šest godina
iz nozdrva je izbijalo isparenje krvi
Ne verujem u pretvaranje vode u vino
ne verujem u oproštaj greha
ne verujem u vaskrsenje tela
POSMRTNA REHABILITACIJA
Mrtvi se sećaju
naše ravnodušnosti
Mrtvi se sećaju .
našeg ćutanja
Mrtvi se sećaju
naših reči
Mrtvi vide naše njuške
razvučene od uva do uva
Mrtvi vide naša
tela što se uzajamno taru
mrtvi vide naše ruke
složene za pljeskanje
Mrtvi čitaju naše knjige
slušaju naše govore
što smo ih davno održali
mrtvi čuju
mljaskanje jezika
mrtvi proučavaju referate
učestvuju u diskusijama
već završenim
mrtvi vide stadione
horove ansamble u skandiranju
Krivi su svi živi
kriva su mala deca
koja su dodavala bukete cveća
krivi su ljubavnici
krivi su
krivi su oni što su pobegli
i oni što su ostali
oni koji su govorili da
i oni koji su govorili ne
i oni koji nisu ništa govorili
mrtvi prebrojavaju žive
mrtvi nas neće rehabilitovati
1956—1957.
Desiće mi se nešto loše?
Neće mi se desiti ništa
preživeću sve ovo
koliko puta savremeni čovek
može da izgubi svoje dostojanstvo
I tako
odmah čim se završi
ova istorija s malim i
prihvatiću se posla
šta? jeste
još jednom ću se prihvatiti posla
jeste! učiću kineski
da li vredi
svakako
veliki rodoljub
pesnik Lu-ju
živeo je u razdoblju
kad su Mongoli osvajali
Kinu
napisao je
9300 pesama
u to vreme u Kini su se
pesme pisale
odozgo nadole
i od desne strane na l e v u
bez pravopisnih znakova
IZLAZ
Živimo slabi
u zatvorenom krugu
lica
reči imena
drugi nas određuju
klasifikuju
pribadaju
znamo da treba razbiti
prekoračiti lažni krug
otići
ali ostajemo
Rembo je u Adenu
1880 godine
naručio niz knjiga
između ostalih
bio je tamo Savršeni bravar
Mali stolar
ili nešto slično
priručnike
o pečenju cigle taljenju stakla
proizvodnji cveća
rudarstvu
zavarivanju metala
zidarstvu
kanalizaciji
da taj je stvarno
otišao
ali i on je
skupljao novac
za povratak kući
posle smrti poezije
hteo je da zasnuje
pravu solidnu porodicu
da se posveti
vaspitavanju sina
(koji je trebalo da bude naravno
novi divni čovek)
takođe je, hteo da sredi
svoj odnos prema vojnoj službi
i tako dalje
i tako dalje
to je lepo
ali recite šta da radi
Rembo
kome je četrdeset
pedeset
šezdeset
osamdeset godina
kakve knjige
da poruči
kuda da otputuje
šta da spali šta da razbije
šta da napusti
UCMEKAN
Ucmekan
daskom
na smetlištu Pjer Paolo
pokušava da ustane iz mrtvih
vuče se
na sunce leti
u stisnutim rukama
ljudsko krvavo nosi
spolovilo kao ptice
u gnezdu
pred presto Gospoda
i zemlja
ona plava
nezemaljski je lepa
u svemiru jutra
crni prišt u krilu
mlečnog puta
pljuje krv i spermu
baš si ti Pjer Paolo
rekao
»Covek vidi izdaleka čoveka
koji ubija drugog čoveka.
Svedok je delanja,
distancira se od n j e g a . . . «
neki čovek
video je izdaleka
drugog čoveka
koji je ubijao tebe
La Terra vista dalla Luna
il porcile
staja
jedva operušeni klinac
žutokljunac
giovine di primo pelo
pekarčić s vatrenim očima
tako je zategao guzove
obraze
debelo crevo raja
u staji
još nedorastao za konopac
za smrtnu presudu amorino
koji jede govno sveta
jedan od junaka
Sala ili 120 dana Sodome
stvoren po liku
i podobiju Boga
Pjer Paolo čeka
na strašni sud
* *
Probijao sam se kroz taj san
teško
do probuđenja
u toplim potocima
suza reči
išla je k meni majka
Ne boj se ti si u meni rekoh joj
Niko te više neće povrediti raniti pogoditi
majka se s nekadašnjim strahom
pribijala uz mene
ne boj se u zemlji si
u meni si niko te neće taknuti
poniziti raniti
probijao sam se kroz taj san teško
preda mnom je stajala senka
SMEH
Kavez je bio tako dugo zatvoren
da se u njemu izlegla ptica
ptica je tako dugo ćutala
da se kavez otvorio
rđajući u tišini
tišina je tako dugo trajala
da se iza crnih šipki
razlegao smeh
DVOJNIK
Stoji oborene glave
stupa tri koraka
zaključava vrata
podiže s poda
knjigu
»mnogi su patili od padavice
i lajali kao psi
grad je brojao četrdeset
nesrećnih lajavaca«
zatvara knjigu gleda kroz prozor
nizovi kuća stanova prozora
spušta glavu
seda za sto
uzima u ruku olovku
misli
otputovaću moram da otputujem
piše
slike otpadaju
od misli
kao meso od kostiju
da bi se stiglo do srži
do moždine
treba smrviti kost
misli
to nije ono
nije tako
stavlja ruke na rub stola
skida naočare
vidi na stolu knjigu
otvara na slučajnom mestu
»Slepo crevo! Slezina!« reče
sebi. Ne radi se tu o slepom crevu
ni o s l e z i n i . . . »Praskovja Fj odorovna
ispraćala ih je, čula buku i ušla.
Šta ti je?
N i š t a . . . «
odlaže knjigu
uzima u ruke koverat
adresira
odmiče koverat
zatvara oči
otvara oči
odmiče olovku
čuje glasove koji ga
zovu
ustaje od stola
gleda kroz prozor misli
Erinnerung an James Joyce
Kćerka Lučija 25 godina
u ludnici
na vest o očevoj smrti veli
šta taj idiot radi tamo pod zemljom
sigurno sve vreme posmatra
i zagleda nas odozdo
Erinnerung an James Joyce
Kćerka Lučija pobegla je u ludilo
šta taj tamo pod zemljom sada radi
žena Nora koja je izdržala s njim do kraja
poverava se Sad je sve postalo
tako dosadno dokle god je bio s nama
stalno se dešavalo nešto novo
udaljavali su se
sin Đorđo i brat Caro fratello
Džems Džojs je bio opsednut
porodičnim osećanjima
Sklapa ruke kao za molitvu
olovka među prstima
kao štap uguran
u žbice točka
piše
prekida čuje glasove
stigla je pošta od 1 februara 1949
pismo od Tadeuša Borovskog
pišem mašinom jer mi je lakše
»pero mi curi« od radio kursa
ništa Malo vremena nam je odneo
dobri starčić — Leopold Staf
kome su davana odlikovanja cveće recitacije
i novac pred svedocima posadili su ga
na scenu poljskog pozorišta u takvu pletenu
stolicu za babe . . . Staf je drhtavom rukom
tutnuo koverat u džep Tuvim
koji je to gledao od predsedničkog stola
sračunao je da će Staf zaraditi na svom jubileju
oko milion zlota K a d smo se počeli
srne jati Tuvim sa čuđenjem podiže obrve
»Sta se smejete« kaže »pa to j e
ozbiljan problem« Na tom istom matineu
u pozorištu glumci su grozno recitovali
Stafove pesme
nisam još odgovorio Borovskom
na to pismo
Tadeuš je izvršio samoubistvo
Tuvim je sa čuđenjem digao obrve
Tuvim Staf
Helena Leopoldova Stafova
ispovedivši se i pričestivši umrla je
dn. 14. III 1957. g. Zaupokojena misa
služiće se u crkvi sv. Karola Boromejskog
na Povonskama dn. 16. om. u 12.15 čas.
posle koje će se obaviti ispraćaj ostataka
na lokalno groblje u porodičnu grobnicu
0 čemu obaveštavaju
muž sestra sestrična i porodica
Recitovali su loše nije im se isplatilo
kako su govorili — da uče uloge za jedan nastup
Posle toga je bio prijem u Sejmu koji je priredio
Maršal Kovalski mnogo vina
vutke i cveća od koga sam — lalu
I nešto žuto doneo ženi
(o, zakasnela zimska ljubavi!)
Kad vidiš Vileka Maha reci mu
da živim vrlo č u d n o . . .
šta taj tamo radi pod zemljom
sve vreme nas podgleda i posmatra
kako izgleda ta lepa zelena travica
od strane korenja
SEĆANJE NA SAN IZ 1963. GODINE
Sanjao sam
Lava Tołstoja
ležao je u krevetu
ogroman kao sunce
u grivi
raščupane kose
lav
video sam njegovu
glavu
lice od zlatnog talasastog lima
niz koje se slivala
neprekidna svetlost
odjednom se ugasio
pocrneo
a koža njegovih ruku i lica
bila je hrapava
ispucana
kao hrastova kora
upitah ga
»šta treba činiti«
»ništa«
reče
kroz sve crte
pukotine
zaplovi prema meni svetlost
poče se rasplamsavati
ogromni zračni osmeh
DIJALOG
Na obali crnog
mora
razgovarao sam s ruskim pesnikom
o poeziji o Gogolju
Šekspiru
Staljinu i strahu
vetar je raznosio s usana
naše reči
zalazilo je sunce
poplavilo je crveno
k r v l j u
vodu vazduh zemlju
Šekspir je mora
nosio na svojoj grbači
brodove natovarene zrnom
govorili smo o krizi
lirike romana drame
Sekspir je oplođivao Evropu
sahranjivao mrtve
vodio ratove
Smejao se od uha do uha
pitao glasom »sirotog Toma«
za ukus pojedenog govneta
salate od lovorova lista
dobrodušno se natresao
Držao nas na dlanu
ostavljao na pesku
i počeo da ulazi u more
s otvorenim žilama
Još članaka
- In Memoriam Branimir Stojanović – Trša
In Memoriam Branimir Stojanović – Trša
Otvorenost je najveće lukavstvo. Tako nas je učio Branimir Stojanović – Trša. Ta formula, jedna od tek nekolicine neupitnih formula kojima je ponekad pribegavao,…
02.03.2022. - In memorian – Marko Brecelj
In memorian – Marko Brecelj
Kantautor Marko Brecelj preminuo je jutros u 71. godini, javlja Radio Koper. U svoj pedesetogodišnjem radu, ovaj umetnik je pomerao granice u muzici, performansu,…
04.02.2022. - ZAUSTAVITI NASILJE POLICIJE NAD AKTIVISTIMA U MAJDANPEKU
ZAUSTAVITI NASILJE POLICIJE NAD AKTIVISTIMA U MAJDANPEKU
Beograd, 30.09.2022. Platforma Tri slobode ZAUSTAVITI NASILJE POLICIJE NAD AKTIVISTIMA U MAJDANPEKU Organizacije civilnog društva okupljene oko Platforme “Tri slobode” zahtevaju hitnu reakciju institucija…
03.10.2022.