stav

Zlatko Paković: Najlepša je ljubav onih koji se najpre zaljube u slobodu

Autor: Ljubica Slavković, City Magazine
23.10.2015.

Predstavu Zlatka Pakovića „Ibzenov Neprijatelj naroda kao Brehtov poučni komad“ , u produkciji CZKD i norveške Ibzenove stipendije, gledali smo na Sterijinom pozorju i na BITEF-u, kao i u brojnim gradovima širom regiona. Kritičari je ocenjuju kao „avanturu slobode‟ koja uvodi novu etiku i estetiku pobune i „tera vas da tražite još“, a mi smo od Pakovića tražili da nam kaže više o ovom manje uobičajenom izrazu i pozorištu koje menja svet.
U samom naslovu predstave susreću se Henrik Ibzen i Bertolt Breht, zašto baš oni?

Breht je Ibzen svog vremena, a Henrik Ibzen – Bertold Breht svog doba, devetnaestog veka. To nije tek vickast izgovor o vezi ova dva dramatičara, nego suština sličnosti njihove pozorišne i društvene misije. Obojica su presudno uticala na zapadnoevropsko pozorište svoje epohe. Obojica su eksperimentisala s dramskim izrazom i, istovremeno, koristila scenu da postave ključna politička i moralna pitanja u društvu. Obojica su u publici videla začetak jedne nove javnosti, koja kritički preispituje ono što se smatra neupitnim. Obojica su buntovnici i pesnici, antiklerikalci i kosmopolite.

Koje su njihove uloge i kakva je priroda njihovog susreta?

Mladi Breht, anarhoidno-nihilistički pesnik i ekspresionistički dramatičar, oličenje je Peera Ginta, junaka istoimenog Ibzenovog dramskog speva. Brehtov Baal, junak njegove mladalačke, raspusne drame, svojevrsni je autoportret, ali i druga biografija samog Peera Ginta. Čitajte paralelno Ibzenov Rosmersholm i Brehtovog Puntilu i njegovog slugu Matija, pa ćete jasno razumeti o kakvom i kolikom međusobnom nalikovanju je reč. Pomenuti Ibzenov komad govori o važnosti nadahnuća u životu, naime, o tome da je samo inspirisan duh, zaljubljen čovek, živ i delatan. I Puntila je povremeno slobodan duh, ali samo kad se napije. Čim se otrezni, eto nevolje koju stvara kapitalistički gulikoža. Oba ova komada svoju inspiraciju vuku iz onog Bodlerovog stiha u prozi, koji pevamo u predstavi: „Opijen uvek treba biti – vinom, poezijom ili vrlinom.” A ja tome dodajem i sopstvene stihove, koje takođe pevamo u predstavi, a koji izražavaju bit ovog problema kojim se bave Breht i Ibzen: „Najlepša je ljubav onih koji se najpre zaljube u slobodu.”

Nasuprot građanskom, predstava pripada formi takozvanog dijalektičkog pozorišta?

Dijalektičko pozorište je ono pozorište koje kritički preispituje i samu ideologiju izvođenja predstave – pozorište koje postavlja pitanja tamo gde se ona ne očekuju, tamo gde to nije uhodano. To je nepresušni izvor vitalnosti teatra. Zaskočiti sebe kao stvaraoca neočekivanim pitanjem, u bilo kom trenutku, i imati obavezu da sebi položiš račun o tome na sceni. To je način da se otrvemo od okoštalog mišljenja i dresiranih želja, od ovejanih suština, kako bi rekao Vinaver, ili, kako bi rekao Ibzen, od istina koje su toliko stare da su danas mrtve.

Predstava se sastoji iz tri elementa – delova Ibzenove drame Neprijatelj naroda, dokumentarističkih prikaza s naše političke scene i priča i odeće iz stvarnog života naših sugrađana, gubitnika u tranziciji. Koja je uloga ovako pomešane stvarnosti i predstave, i zašto pozorište?

Pozorište je za mene alternativno vreme i alternativni prostor koji penetriraju takozvano realno vreme i realni prostor takozvane društvene stvarnosti. A sama realnost, za mene je samo simptom. Pozorište, naime, pruža mogućnost kvantnog skoka unutar same društvene i političke realnosti. Stoga uživam u tome da uzimam jasne elemente stvarnosti i da ih u pozorišnom izvođenju seciram kao na času anatomije. U tim trenucima određene pojave i likovi mogu da žive sasvim novim i drukčijim životom, a stvari i misli da dobiju sasvim novu pamet. Po sebi, to je komički postupak.

Muzika čini važan deo ove predstave s obzirom na to da veliki deo teksta glumci, uključujući i vas, pevaju, i to u složenim muzičkim kompozicijama. Koja je njena uloga?

Kad radim na nekom komadu, bez obzira da li redramatizujem i rekontekstualizujem postojeći komad drugog pisca, ili pišem komad koji ću režirati, uvek mi iz sećanja gruvaju stihovi iz istorije zapadnoevropske poezije, koju čitam već trideset godina. Neretko, i sam pišem stihove koji će se u predstavi pevati. S muzikom, te bitne reči od kojih se gradi smisao predstave i smisao željene društvene akcije i smisao reakcije publike, ovaploćuju se u telu i duhu svakog izvođača. Ideje tako doista postaju hleb. Kad grlo nauči da peva te stihove, melodiju i značenja, kao da diše, a telo kroz muziku koju proizvodi vibrira sam emocionalni, senzualni i intelektualni smisao predstave, glumice i glumci su spremni da izađu na scenu.

Koja je vaša sledeća predstava?

Upravo režiram sopstveni komad Enciklopedija živih, koji se bavi krvoliptajućom suštinom srpsko-albanskog odnosa, ali, bez predrasuda i političke korektnosti. Probe vodim u Prištini i u Beogradu, a premijera je 8. novembra u CZKD. Potom, na istom mestu, započinjem s probama Filosofije palanke. Taj rad spoj je oratorijuma i opere. Premijera je 25. decembra.

PREUZETO SA CITY MAGAZINE

Još članaka

  • In Memoriam: Damir Pavić Septik

    In Memoriam: Damir Pavić Septik

      25.01.2024. preminuo je umetnik Damir Pavić Septik. Ponosni smo što smo imali priliku da sa njim godinama sarađujemo i delimo inspiraciju, ideje  i…

    26.01.2024.
  • POVODOM NAJAVE POKRETANJA INICIJATIVE PRED GRADSKOM KOMISIJOM ZA SPOMENIKE I NAZIVE TRGOVA I ULICA

    POVODOM NAJAVE POKRETANJA INICIJATIVE PRED GRADSKOM KOMISIJOM ZA SPOMENIKE I NAZIVE TRGOVA I ULICA

    Povodom najave pokretanja inicijative Pokreta slobodnih građana (PSG) da se ime Borka Pavićević dodeli javnoj površini u Beogradu, koja je oivičena ulicama Birčaninova, Bulevar…

    20.10.2022.
  • In Memoriam Branimir Stojanović – Trša
    Autor: Branislav Dimitrijević

    In Memoriam Branimir Stojanović – Trša

    Otvorenost je najveće lukavstvo. Tako nas je učio Branimir Stojanović – Trša. Ta formula, jedna od tek nekolicine neupitnih formula kojima je ponekad pribegavao,…

    02.03.2022.
Loading...